baletna glazba, u užem, pravom značenju glazba izričito namijenjena umjetničkom plesu, kojega ritmički određuje i podupire, a izražava stanja, ugođaje i osjećaje te pridonosi razumljivosti mimičkog i pantomimskog govora. Ishodište joj je u kazališnim djelima oblikovanima povezivanjem pantomime, figuralnih plesova, tekstova i glazbe u dramatska zbivanja (prototip Le ballet comique de la Reyne). Razvijala se u dva vida – u sklopu opere najprije kao zvukovna podloga dekorativnim plesnim umetcima (opere → Jean-Baptistea Lullyja, → Jean-Philippea Rameaua ili → Andre-Ernest-Modestea Grétryja), potom kao glazba za plesne dijelove uvjetovane logikom dramskoga zbivanja (opere → Christopha Willibalda Glucka i → Richarda Wagnera), a usporedno, već od početka XVII. stoljeća, kao glazba za samostalne balete (Francesca Caccini Il ballo delle zigane, 1615; Rinaldo innamorato, oko 1625). Strukturno je obilježavaju sve razvojno-stilske značajke europske glazbe unatrag četiriju stoljeća, u XIX. i XX. stoljeću osobito elementi pučke glazbe, a u novije vrijeme značajke jazza i avangardnih dostignuća. Glazba te vrste zauzima vidno mjesto među djelima mnogih istaknutih glazbenih stvaralaca.