bizantska književnost ili književnost Bizanta, postoji od Justinijana (VI. stoljeće) do pada Carigrada 1453. i dijeli se u četiri epohe. Doba cvjetanja (od Justinijana do Heraklija, VI. i VII. stoljeće) obilježavaju crkvene himne (monah Roman Melod) i povijesna djela (Prokopije). U dobu nazadovanja (od VII. do IX. stoljeća) ističe se djelo pjesnika himni Ivana Damascenskog (VIII. stoljeće). Nov uspon književnosti (između IX. i XI. stoljeća) donosi polet historiografije (Mihajlo Psel, Konstantin VII. Porfirogenet), Fotije objavljuje komentare grčkih klasika te nastaje Suidin leksikon. Povijesna, kao i enciklopedijska djela intenzivno se pišu i u epohi klasicizma (Nikifor Brijenije, Ana Komnena), u to vrijeme djeluje i kritičar Dimitrije Triklinije, a javlja se i ljubavni roman. Uporedo s razvojem bizantske književnosti nastajala su i brojna djela narodne književnosti. Posebno se izdvajaju ciklusi pjesama o Digenisu Akriti te didaktične i ljubavne pjesme, basne i priče (npr. o Barlaamu i Jozafatu) s motivima iz Trojanskog rata ili iz života svetaca i Aleksandra Velikog. Bizantska književnost snažno je utjecala na mnoge europske književnosti.