bolivijska književnost. Od književnosti izvornoga bolivijskog stanovništva Kečua do dolaska kolonizatora sačuvane su drama Ollantay te mnogobrojne pjesme. U vremenu kolonijalne uprave nema važnijih ostvarenja te književnost, pod utjecajem romantizma, počinje bujati tek nakon osamostaljenja (1826). Važniji predstavnici toga razdoblja jesu pjesnik Ricardo José Bustamante (1821–86) i prozaik Nataniel Aguirre (1843–88). Potkraj XIX. stoljeća mnogi pisci pišu o životu i običajima Bolivijaca, među kojima se ističe modernistički pjesnik Ricardo Jaimes Freyre (1868–1933). Iz tog vremena poznata je i lirika pjesnikinje Marije Eugenije Vaz Ferreire (1880–1925). U XX. stoljeću javljaju se realistički usmjereni pisci koji tematiziraju socijalne teškoće i problem siromaštva, a od kojih će svjetsku slavu postići → Alcides Arguedas (1879–1946) romanom Brončana rasa (1919). Rat s Paragvajem (1932–35) tema je mnogih proznih djela (Augusto Guzmán Martinez, Augusto Céspedes i dr.), a među suvremenijim piscima izdvajaju se pjesnik Franz Tamayo i prozaici Jesus Lara, M. Mendoza López i Raúl Botelho Gonsálvez.