El Greco Toledo u oluji, New York, Metropolitan Museum of Art
El Greco (pravim imenom i prezimenom Doménikos Theotokópoulos), španjolski slikar i kipar grčkoga podrijetla (Fódele, Kreta, oko 1541 – Toledo, 7. IV. 1614). U Veneciji nakratko učenik Tiziana; pod utjecajem Tintoretta i Bassana; od 1570. u Rimu, gdje prijateljuje s hrvatskim minijaturistom J. Klovićem, kojega je portretirao, a prihvaća likovni izraz kasnoga Michelangela. Oko 1577. nastanio se u Toledu. U Španjolskoj izgradio vlastiti vizionarski stil, a temelji se na ortodoksnoj bizantskoj ikonografiji i izrazu kasnih talijanskih manirista. Radio je velike sakralne kompozicije s izduženim likovima. Boje, osobito mutno crvene, lazurne, zelene i modre, polaže u širokim plohama, često oživljene bjelinom ukrasa čipke ili žutom bogate misne odjeće. U ekstatičnim likovima i halucinantnim osvjetljenjima ostvario jedan od najznačajnijih slikarskih opusa u povijesti europske umjetnosti. Među najvažnijim kompozicijama jesu Pogreb grofa Orgaza (u crkvi sv. Tome u Toledu); Uzašašće Marijino; Krštenje Kristovo; Posljednji sud; Uskrsnuće; Sv. obitelj. Čuveni su njegovi portreti svetaca, kraljeva, inkvizitora i kardinala na čijim je fizionomijama izrazio morbidan fanatizam španjolske sredine i burno doba protureformacije i inkvizicije (Kardinal Don Fernando Niño de Guevara; Sv. Ljudevit; Suze sv. Petra). Brojni prikazi Toleda u oluji značajni su po tome što je slobodna umjetnička ekspresija doživljaja u prirodi bliska kasnijoj pojavi ekspresionizma u europskoj umjetnosti u XX. stoljeću. Oblikovao u drvu izdužene skulpture srodne njegovim naslikanim likovima. Potpuno zaboravljen do kraja XIX. stoljeća.