Splitsko-makarska nadbiskupija, jedna od najstarijih crkv. zajednica u Hrvatskoj, nasljednica Solinske biskupije koju su u VII. st. u Splitu (Dioklecijanova palača) obnovili kršćani izbjegli iz razorene Salone, u vrijeme pape Ivana IV. Dalmatinca, također podrijetlom Solinjanina. Prvi nadbiskup bio je Ivan Ravenjanin. Jedno od prvih središta pokrštavanja Hrvata, nadbiskupiju obdaruju svi hrv. knezovi. Sjedište crkv. sabora 925. i 928. na kojima sudjeluje i kralj Tomislav i na kojima se rješavaju pitanja drž.-crkv. ustroja Hrvatske. Od XIII. st. nadbiskup nosi i titulu primas Dalmacije i Hrvatske. Metropolija obuhvaća cijeli prostor kraljevstva, a liturgijski je jezik, uz latinski, i hrvatski. Nadbiskupiju je 1828. na zahtjev Habsburga ukinuo papa Lav XII. God. 1969. papa Pavao VI. vraća Splitskoj biskupiji naslov nadbiskupije te joj pripaja Šibensku, Hvarsku, Dubrovačku i Kotorsku biskupiju.