Pariška komuna, naziv za ustanak, a u užem smislu i upravu, u Parizu protiv francuske vlade koji je trajao od 18. III. do 28. V. 1871. Ustanak je izbio u trenutku francuskoga poraza od Pruske i propasti Drugog carstva Napoleona III. (1852–70). U veljači 1871. izabrana je Narodna skupština u kojoj su većinu činili rojalistički poslanici izabrani u francuskoj provinciji, a čiji je prvi zadatak bio potpisivanje mirovnog sporazuma s Pruskom nakon kapitulacije potpisane 28. I. 1871. Takav sastav skupštine izazvao je strah u Parizu zbog mogućnosti obnove monarhije. Kako bi spriječio nerede u Parizu, → Adolphe Thiers, nositelj izvršne vlasti privremene vlade, donio je odluku o razoružanju Nacionalne garde, najvećim dijelom sastavljene od radnika koji su sudjelovali u obrani Pariza tijekom pruske opsade. Ustanak je izbio 18. III., a 26. III. na izborima za gradsko vijeće pobijedila je revolucionarna struja koja je ustrojila vladu komune. U vijeće je bilo izabrano 85 zastupnika, a među njima i jakobinci te socijalisti (prudonisti i blankisti). Oni su u ratnim uvjetima provodili niz demokratsko-socijalnih mjera (oprost dugova, zaštita radnika, 10-satno radno vrijeme, besplatno školovanje). Komuna je zahtijevala i ukinuće dotacija za Crkvu i ponovno uvođenje revolucionarnoga kalendara. Nakon što su poraženi ustanici u drugim gradovima (Lyon, Saint-Étienne, Marseille i Toulouse), versailleske su postrojbe, uz suglasnost njemačke vojske, napale Pariz. Revolucionarna je vojska bila slabo organizirana i obučena pa su vladine postrojbe ušle u grad. U posljednjem tjednu sukoba (takozvani krvavi tjedan) poginulo je 20 000 ustanika i oko 750 vladinih vojnika. Nakon pada komune uhićeno je oko 38 000 ustanika, dok je sudskim odlukama deportirano oko 7000 ljudi, a 26 je pogubljeno. Pariška komuna ubrzo je postala jedan od simbola socijalističkog i komunističkog pokreta u Europi te je nerijetko u marksistički obojenoj literaturi (filozofskoj i historiografskoj) prikazivana kao prva socijalistička revolucija.