grčka filozofija, naziv koji ponajprije označava filozofiju starih Grka, a podudara se s počecima filozofije uopće, od ranih prirodoznanstv. razmatranja (←VI. st.), do cjelovitog razvoja svih temeljnih filoz. pitanja u klas. doba i konačnog zamiranja filoz. djelatnosti u ranome sr. vijeku (VI. st.); g. f. odredila je sveukupan svj. razvitak filozofije. Prvi filoz. sadržaji izlažu se u kozmogonijskim mitovima (Heziod), a u jonskom razdoblju (←VI. st.) poprimaju karakter kritičkog preispitivanja; grč. (jonske) kolonije u Maloj Aziji središta su kult. života i novoga ljudskoga zanimanja da se svijet i život protumače na misaon i iskustven način. U raspravi o prapočelu, pratemelju svega postojećeg (arhe), iznose se mišljenja koja drže da je to voda (Tales iz Mileta), ili zrak (Anaksimen), ili nešto apstraktno, bezgranično, apeiron (Anaksimandar). Empedoklo iz Agrigenta na Siciliji, drugog velikog područja g. f., uvodi četiri takva prapočela (vatra, voda, zemlja i zrak) te im dodaje i djelovanje kozmičkih sila ljubavi i mržnje. Anaksagora iz Klazomene uvodi prvi nematerijalni princip kozmičkog uma (nous), a najviši je domet te prir. filozofije atomizam Leukipa i Demokrita: kretanje nevidljivih čestica različitih oblika (atomi) u praznom prostoru čini bit tvarnih pojava. Naprotiv, elejska škola s Parmenidom i Zenonom uvodi pojam bitka kao spekulativnog temelja svega postojećeg. Heraklit iz Efeza prvi unosi shvaćanje o promjenjivosti svega postojećeg dijalektičkim shvaćanjem borbe suprotnosti. Pitagora svojim zanimanjem za matematiku (filozofija broja) i znanost uopće pokreće osebujnu filoz.-znanstv. školu koja se svojim naučavanjem (npr. o seljenju duša) i asketskim životom približava tipu religiozne sljedbe. Pojavom sofista, koji spajaju pučku pouku, filoz. mudrost i svakodnevan prav. interes, otvara se novo antropološko razdoblje g. f. u kojem dominiraju pitanja mogućnosti spoznaje, moralnih prosudbi i polit. naučavanja; ističu se Protagora iz Abdere, Gorgija iz Leontina, Prodik, Hipija i dr., a povezuje ih posve slobodno i kritičko preispitivanje svega znanja i pojava, vjerskih dogmi i ustavnopravnih rješenja. Svojim polit. i ekon. usponom i demokr. ustrojem Atena postaje središte novih filoz. naučavanja. Sokrat nadilazi relativizam sofističkog nauka vlastitom filoz. metodom istraživanja istine, uspostavljanjem povjerenja u ispravno mišljenje kao temelja za mogućnost moralno-prav. poretka i ljudske sreće uopće. Tu racionalističku etiku preobražava Platon u prvu veliku metafiziku svijeta ideja koja do danas ostaje poticajna za interpretacije filoz. pitanja. S njegovim učenikom Aristotelom koji, međutim, utemeljuje iznova mogućnost sinteze idealizma i materijalizma, te svojim radom razvija i uspostavlja gotovo sva područja ljudskog znanja, od logike do posebnih znanosti, zaokružuje se temeljni prinos g. f. razvitku filoz.-znanstv. spoznaja. Tako se i najveći dio antitetičkih kasnijih filoz. rješenja može interpretirati u odnosima između platonizma i aristotelizma. Veliko opće zanimanje za filozofiju poslije se razvija i u pojedinim posebnim školama: kinička škola (Antisten i dr.) radikalno odbacuje društv. norme kao konvencije; kirenska škola (Aristip i dr.) okreće se hedonizmu kao teoriji umjerenosti; stoička škola svojim moralizmom, od Zenona, dopire i do rim. pisaca (Seneka i dr.). Javljaju se i mnogobrojna eklektička naučavanja koja spajaju razne filoz. smjerove: epikurejstvo (Epikur sa Sama, Lukrecije Kar i dr.), skepticizam (Piron iz Elide, Sekst Empirik i dr.). U helenizmu (I. st.) općenito dolazi do povezivanja klas. filozofije i s novim orijentalnim tradicijama, uključujući i nove vjerske pokrete. Neoplatonizam, os. u verziji misticizma (Filon iz Aleksandrije i dr.), postaje misaoni temelj iz kojega će se razvijati drugačija, sada već filoz.-religiozna naučavanja novog vremena. Za formalan kraj g. f. uzima se ukidanje platonovske Akademije u Ateni dekretom cara Justinijana 529.