standardni jezik, uređeni, normirani oblik jezika, oblik koji služi svim širim kulturnim potrebama naroda (to je jezik umjetničke književnosti, publicistike, širega novinstva, znanosti i tehnike, uprave i prava, škole itd., dakle polivalentan, mnogovrijedan), kao opće sredstvo sporazumijevanja narodne zajednice koja se tim jezikom služi. Razlikuje se od narodnih govora, dijalekata i narječja te od razgovornoga jezika. Skup pravila (norma, standard) za izgovor, pisanje, oblici, upotreba riječi i dr. poznati su i zapisani u odgovarajućim priručnicima (gramatika, pravopis, rječnik i dr.). Ima različite stilske oblike (razine) te oblik izgovorni i pisani (koji je često prethodnica standardizacije). Osnovica je najčešće neki narodni govor ili kakav spoj više njih i sl. (Na primjer, osnovica hrvatskoga standardnoga jezika jest zapadni oblik štokavskoga narječja, u znatnijoj upotrebi osobito od druge polovine XVIII. stoljeća, u XIX. stoljeću jedno vrijeme s ugledanjem na dubrovački izraz, poslije s pozivanjem na jezik naroda, i to štokavsko narječje, no sve vrijeme i s utjecajima iz čakavskoga i kajkavskoga, i iz njihovih književnojezičnih oblika, itd.). → književni jezik