legalizam (prema lat.), pridržavanje zakona; shvaćanje po kojem zakone treba poštovati i provoditi nezavisno od slaganja s pojedinim njihovim odredbama. U tom smislu drži se da promjene prav. ili društv. odnosa mogu nastati samo na temelju izmjena zakona koji ih reguliraju, a sama izmjena zakona mora se temeljiti na zakonski utvrđenim procedurama donošenja zakona. Ovisno o tome tko je zakonodavac, u pojedinim se epohama različito interpretiralo i pravo na kršenje zakona, sve do tzv. prava na pobunu, npr. kada suveren kao zakonodavac krši dobre običaje, ili “stara” zajamčena prava staleža ili naroda (Th. More, M. Luther i dr.). Prema formalističko-legalističkom shvaćanju, prav. je sustav cjelina iz kojeg se deduciraju svi prav. odnosi, temelji se na načelu pravičnosti, ali je neovisan o svakoj izvanzakonskoj interpretaciji pravičnosti. Naprotiv, razvitak samih prav. sustava vezan je uz razvitak i širenje sadržaja pravičnosti. Kada se u globalnim društv. odnosima javlja nepremostivo protuslovlje između vladajućega prav. sustava i općega (grupnoga, klasnoga, nacionalnoga itd.) osjećaja pravičnosti (ili samo interesa), dolazi do promjena koje mogu poprimiti revoluc. oblike dokidanja samoga toga prav. sustava. U demokr. društvu u kojem je parlament legalno izabrani zakonodavac, zakoni se mijenjaju voljom onih predstavnika (zastupnika) koji imaju mandat temeljen na njihovu demokr. izboru. Potreba razvijanja i mijenjanja zakona se podrazumijeva, ali se ona ostvaruje uz poštovanje demokr. i ustavnih načela, u parlamentarnoj proceduri, dakle “legalistički”.