meksička književnost Na području današnjeg Meksika postojale su različite kulture nekoliko stoljeća prije španj. osvajanja. Domorodačke kulture Tolteka i Zapoteka u XIII. st. pokorili su Azteki, po čijem se jeziku književnost toga razdoblja naziva nahuatl. To knjiž. naslijeđe obuhvaća raznoliku anonimnu književnost u kojoj se ističu svetačke pjesme i poeme, izvođene uz glazbu. Tragovi kulture Maya potječu još iz IV. st., a njihovu srednjovj. književnost obilježavaju svete knjige, pov. kronike i legende “Popol-Vuh”. Kolon. razdoblje započinje djelovanjem misionara koji u drugoj pol. XVI. st. osnivaju učilišta, pokreću tiskare, kazališta i druge kult. i obrazovne ustanove, u kojima se začinje književnost na španj. jeziku. Prvi su tekstovi pretežno putopisne i historiografske prirode (K. Kolumbo, H. Cortés), od kojih je najpoznatije djelo “Kratki izvještaj o uništenju Indija” autora Bartoloméa De Las Casasa. U epici se ističe spjev “Veličanje Meksika” Bernarda de Valbuene, a u pjesništvu XVII. st. Sor Juana Inés de la Cruz. Poč. XIX. st. rodoljubno i borbeno pjesništvo najavljuje osamostaljenje hispanoamer. književnosti, a knjiž. emancipacija odvija se i u području kazališta i proze (romanopisac i pokretač časopisa J. J. F. de Lizardi). Pod utjecajem eur. romantizma književnici se okreću istraživanju pov. i mitološkog (indijanskog) naslijeđa, dok se potkraj stoljeća pojavljuju rani modernistički autori (González Mártinez, Salvador Díaz, Manuel Guttiérrez Nájera). M. k. u XX. st. prati avangardistička kretanja i promjene knjiž. poetika, a najplodnijim razdobljem smatra se romaneskno stvaralaštvo druge pol. stoljeća (J. Rulfo, C. Fuentes, R. Solana, L. Spota). Najpoznatiji suvr. meks. pisac je pjesnik i esejist Octavio Paz (“Luk i lira”; “Labirint samoće”).