emajl, Sv. Marko, emajlirana pločica, XII. st.
emajl, bizantska posuda za vodu
emajl, broš
emajl (franc.), staklasta masa kojom se urešavaju, boje i zaštićuju površine srebra, zlata, bakra, keramike i stakla. Dobiva se od praha silikata, boraksa, fluorida i kovinskih oksida (oni daju željene boje); ta mješavina fluks nanosi se na podlogu i zagrijava na 700–900 °C; ona se tali i veže s podlogom, hlađenjem se stvrdne, a glačanjem dobiva željeni sjaj. Poznata od prapovijesti; u civilizacijama antike (Egipat, Grčka, Rim), potom u sr. vijeku u karolinškoj i otonskoj umjetnosti i u Engleskoj i Irskoj. Tehnike e. su: cloissonné (od franc. cloison pregrada, saće) – na podlozi se tankim žicama napravi crtež u čije se saćaste dijelove stavlja raznobojni fluks. Razvila se na Istoku, odakle je tijekom VI. st. prenesena u Bizant i na Zapad; poznati centri izrade e. su Carigrad i Venecija. Jednostavnija tehnika champlevé nastaje kada se e. ulijeva u udubine izrađene na podlozi; u uporabi od XII. st. u Limogesu, Kölnu, Koblenzu i dr. Od XVI. st. u Limogesu se proizvodilo u tehnici slikanog emajla; na podlozi od bijelog e. izradi se crtež crnim oksidom, potom se prevlači e. ljubičaste boje i peče. Emajlima se urešavaju relikvijari, crkv. posuđe, najrazličitiji bogato obojeni nakit, korice i balčaci mačeva i noževa, štitovi, sitno pokućstvo i dr., a na Istoku i u Kini posuđe od kovine. Danas se nepromijenjenim tehnikama e. zaštićuje i urešuje posuđe, peći; izrađuje se ukrasna keramika, nakit i sl.