rastavljanje riječi, u pisanju, provodi se kada na kraju retka ne može u redak stati cijela riječ. Pojednostavnjeno pravilo jest da se riječi rastavljaju po slogovima (pa se jednosložne riječi uopće ne rastavljaju, i u sljedeći se redak ne prenosi skup koji ne predstavlja slog). S time, treba poštovati i sljedeća dodatna pravila. U sljedeći redak ne prenosi se skup kojim ne počinje ni jedna riječ. Riječi se rastavljaju po svojim sastavnim dijelovima, pa se prefiksi odvajaju od osnovnoga dijela riječi, bez obzira na izgovor: pred-sjednik, ras-topiti (ali ra-staviti, usp. ra-zum), pot-pis, pod-cjenjivati. Ne rastavljaju se dvoslovi (dž, lj, nj) ni troslov ije koji se čita kao dvoglas: riječ, lijep (te su riječi izgovorom jednosložne), bijeli, dijelovi, nalijepiti niti dvostruki samoglasnici osim onih na granici između prefiksa i osnove (ali se rastavljaju udvostručeni suglasnici – Rit-ter). Polusloženice (kremen-kamen, hrvatsko-njemački, gore-dolje, tako i takva dvostruka imena i prezimena: Ana-Marija, Hasan-aga, Anić-Antić) rastavljaju se tako da bude po jedna rastavna crtica (spojnica) i u gornjem i u donjem redu. Neznatno drugačija pravila jesu ova: ako se između dvaju samoglasnika nalazi jedan suglasnik, on pripada drugomu samoglasniku pa se prenosi s njim u sljedeći redak: re-dak; ako se u skupini nađu dva suglasnika ili više njih, u novi se redak prenose suglasnici koji se sa samoglasnikom iza sebe mogu lako izgovarati (no ima i izuzetaka, npr. možemo rastavljati i bu-kva i buk-va). Tih pravila ima više. Danas u pisaćim programima svakako treba uvažavati hrv. rastavljanje riječi (i isključiti “englesko”, po kojemu bismo imali danas često pogrešno u tisku npr. prod-ati, ud-ar-io).