kineski jezik, jezik kin. grupe sinotibetske jezične porodice. Njime govori više od 1,2 mlrd. ljudi. Može se podijeliti u vremenu na šest razdoblja: protokinesko, ranostarokinesko, starokinesko, poznostarokinesko, srednjokinesko i novokinesko. Protokinesko razdoblje obuhvaća pretpovijest i povijest kin. jezika od razdvajanja kin. jezika od prasinotibetskoga do konca ←I. tisućljeća. U to vrijeme nastaju tekstovi jinskih natpisa (←XIV–←XI. st., pa i stariji, dakle u vrijeme dinastije Shang, odn. Yin). Ranostarokineski (arhajski kineski) obuhvaća vrijeme s početkom između jezika jinskih natpisa i vremena dinastije Xhou (←XI. st.). Starokineski jezik (u užem značenju) dijeli se na doklasični (X–VI. st.) i rani klasični (V–III. st.). Poznostarokineski jezik iz vremena je ←III. st. – V. st.: pozni klasični starokineski (zapadnohanski od konca ←III. st. do granice naše ere i istočnohanski od početka naše ere do poč. III. st.). Poslijeklasični starokineski uvjetno se dijeli na tri razdoblja: rano (III. st.), srednje (IV. st.) i pozno (V. st.). Srednjokineski obuhvaća vrijeme od konca VI. st. (rani srednjokineski: VI–VII. st.) do poč. II. tisućljeća. Od srednjokineskoga potječe većina današnjih kineskih jezika/”dijalekata” (osim minskih ili južnih, koji su se odvojili od drugih dijalekata u III–IV. st., a sâm se praminski raspao u XIII. st.). Vrijeme nakon razdoblja srednjokineskoga jest vrijeme novokineskoga jezika. Starija razdoblja jezika rekonstruiraju se na temelju građe današnjih jezika/dijalekata i građe koju daju izvori iz I. tisućljeća i stariji (rječnici i dr.). Slično se, još dublje u prošlosti, rekonstruira arhajski kineski. Današnji se k. j. dijeli na sjev. i juž. dijalekte (zapravo jezike). Sjev. dijalektima govori sedam desetina Hanâ (Kineza) u sjev. i sred. Kini. Govornici različitih sjev. dijalekata mogu se međusobno razumjeti. Qin jest ime kineskoga naroda (potječe od imena dinastije koja je vladala ←II. st. – III. st.). Standardni, pekinški kineski, naziva se putônghuà (opći, standardni jezik, a također, naročito na Tajvanu, i gúoyű državni jezik) te guânhuà: to je ujedno i standardni jezik Kinezâ koji žive izvan Kine. Prije se nazivao i mandarinskim. U vrijeme dinastije Tang (618–907) na osnovi sjev. i sred. govora jače se standardizira pisani jezik, i on ostaje više stoljeća u upotrebi takav, bez promjena; to je jezik wényán, za administraciju, znanost i dr. (wén znak; pismenost; jezik, yán riječ; riječi), koji je bio u upotrebi do poč. XX. st., i to u ulozi sličnoj ulozi latinskoga u Europi do XIX. st. Juž. jezicima/dijalektima (koji su, u svojem razvoju, ostali starokineskomu bliži nego sjeverni) govore tri desetine Hana. Dosta se razlikuju, i govornici različitih juž. dijalekata ne mogu se razumjeti ni međusobno ni s govornicima sjev. dijalekata. Južni se dijalekti (nazivaju se i minskima) dijela na grupe dijalekata; to su wu (u Shanghaiu i drugdje), xiang, yue, min, hakka, gan. Kantonski kineski (guanzhouhua) dio je grupe yue (pa se ponekad sav yue naziva kantonskim). Njime se govori, osim u pokrajini Guangzhou (Kanton), u Hongkongu (kin. put. Xiânggăn) i drugdje, izvan Kine. Većina Kineza izvan Kine govori dijalektima yue i hakka.
Hrv. ime Kina pripada krugu eur. imena koja na koncu potječu od imena dinastije Qin (←221 – ←206), koja je onda ujedinila Kinu; to je ime došlo “južnim” putem, i uz posredništvo indijskih jezika. Drugo ime, Kitaj, potječe na koncu od imena mongolojezičnoga naroda Kitanâ/Kidanâ, koji su u X–XII. st. (dinastija Liao) vladali sjev. zemljama, pa je ime kroz Aziju tim sjev. putem došlo do Europe. Kina se na kin. jeziku zove Zhôngguó (zhông sredina; srednji, središnji i skraćeno Kina, guó zemlja, država; odatle zhôngwén kineski jezik i po tome ISO-va oznaka zh, zho).