Praška škola, smjer strukturne lingvistike nastao u vezi s Praškim lingvističkim krugom (od 1926. do 1950-ih), zasnovan na načelima od 1928. Njezini su predstavnici bili češki jezikoslovci V. Mathesius (organizator i glavni u krugu), B. Trnka, B. Havránek, J. Vachek, J. Mukařovský i dr., pridružili su mu se ruski emigranti N. S. Trubeckoj, R. O. Jakobson i S. O. Karcevski, a sudjelovali su i jezikoslovci iz drugih zemalja. Učenje Praške škole polazi od toga da se jezik vidi kao sustav “sredstava izražavanja koja služe za nekoju određenu svrhu”. Polazište joj je češka lingvistička tradicija, na nju je poslije djelovalo učenje F. de Saussurea te ruska tradicija (J. B. Baudouin de Courtenay, A. A. Potebnja, A. A. Šahmatov, L. V. Ščerba i dr.), ali je škola djelovala i na ine lingvističke pravce i učenja. Članovi Praške škole djelovali su u mnogo područja, na primjer u proučavanju načelâ književnoga (standardnoga) jezika (taj je nauk bio veoma važan za hrvatski standardni jezik, osobito u 1960-ima i 1970-ima), jezične tipologije, jezične konvergencije (pojava jezičnih saveza), uspostavljanju fonologije (N. S. Trubeckoj, Osnovi fonologije, Prag 1939) i dr., kao i u književnoj teoriji (J. Mukařovský, F. Vodička) i semiotici.