indijska pisma, naziv za skup pisama kojima se pišu jezici u Indiji; važna su i zbog daljnjega širenja, na druge krajeve i jezike. Pismo kharošthī, sa sjeverozapada Indije, poznato je s moneta grčkoindijskih i skitskoindijskih vladara iz ←III–I. stoljeća te po natpisima vladara Ašoke (Aśoke) i drugih. Nastalo je od aramejskoga pisma ili od nekoga perzijskoga. U III. stoljeću potisnulo ga je pismo brāhmī, koje je poznato od ←IV. stoljeća i od natpisa vladara Ašoke (Aśoke). Nastalo je vjerojatno od nekoga sjevernosemitskoga pisma, možda od feničkoga. Od pisma brāhmī nastalo je pismo gupta, a od njega pismo nāgarī (najstariji tekst na njemu potječe iz VII. stoljeća), koje se u XI. stoljeću razvilo u devanāgarī, danas najrasprostranjenije indijsko pismo (njime se pišu hindski, maratski, sanskrt i dr.), i u bengalsko pismo (od kojega su dalje nastala pisma orija, gudžaratsko i dr.). Od brāhmīja nastala su razna južnoindijska pisma, među njima grantha, od kojega je, potkraj I. tisućljeća, nastalo sinhalsko pismo. Južnoindijska su pisma danas pisma jezikâ kanada i telugu, malajalamsko, tamilsko. Pismo jezika pāli proširilo se s njim i s budizmom u jugoistočnu Aziju i na indonezijske otoke, i od njega su nastala pisma burmansko, tajsko, kmersko; od staroburmanskoga razvilo se pismo kavi (VIII. stoljeće), od njega dalje javansko, bugijsko i neka druga. U VII. stoljeću s budizmom se iz Indije u Tibet proširilo i pismo, pa je tibetsko pismo nastalo od pisma gupta. Iz brahmijskih oznaka za brojeve 1–9 razvile su se one arapske znamenke koje su preko Španjolske došle u Europu i koje danas nazivamo upravo arapskima.