egipatski jezik, samostalna grana afrazijske jezične porodice. Ima ove pov. stadije: staroegipatski (XXXII. st.–XXII. st. pr. Kr.), srednjoegipatski (XXII.–XVI. st. pr. Kr.), novoegipatski (XVI.–VIII. st. pr. Kr.), demotski egipatski (VIII. st. pr. Kr.–V. st.), koptski (II./III.–XVI. st., kao govorni jezik izumro možda tek u XIX. st.). Egipatski jezik pisao se pismom koje je imalo tri skupine znakova: ideograme (jedan znak za jednu riječ), fonograme (za jedan slog ili više njih) i determinative (koji su služili samo kao pomoć za određivanje značenja riječi). Najstarije egipatsko pismo bilo je uglavnom slikovno, ideografsko: jedan crtež označavao je cio događaj. Od toga je nastalo hijeroglifsko pismo, s preko 3000 znakova. S vremenom se pismo pojednostavilo, više nema veze između prvotna crteža i oblika znaka, i tako nastaje hijeratsko pismo, s oko 600 znakova, koje je bilo u svojem usponu u II. tisućljuću pr. Kr. Od njega se razvilo još jednostavnije pismo, demotsko (od VIII./VII. st. pr. Kr.), u kojem su česti spojevi znakova (ligature). Najmlađi sačuvan hijeratski tekst jest iz III. st., a demotski iz 476. g. Koptsko je pismo načinjeno od grčkoga, s dodatkom nekoliko slova iz demotskoga.