alfabet, sustav pismenih znakova (slova) u kojemu jedan znak odgovara jednom glasu (fonemu). Osnovna načela alfabeta prvi su načinili u ←III. tisućljeću pisari u gradu Ebli (danas Tel-Mardih u sjevernoj Siriji), na osnovu slogovnih klinopisnih znakova iz Mezopotamije. S vremenom se pismo razvijalo od slogovnoga preko alfabetsko-slogovnoga i suglasničko-slogovnoga prema pravom alfabetu. Izgleda da su prototipni znakovi bili shematsko-slikovni, suglasničkoga tipa, i zapadnosemitski alfabet nastao je početkom II. tisućljeća od nekih klinopisnih znakova, s nekim dodanim znakovima. Pismo se brzo proširilo, i kako među gradovima državama nije bilo jačih političko-kulturnih veza, nastale su inačice protoalfabeta. S XVI/XV. stoljeće postojale su dvije grupe pisama: južnosemitska i sjevernosemitska. U XV. stoljeću od sjevernosemitskoga nastaje ugaritsko pismo. U XIII. stoljeću, zbog promjena fonološkoga sustava u sjevernim središnjim jezicima, nastaje znatno jednostavnije feničko pismo. Kako se uglavnom smatra da je od feničkog pisma nastalo grčko, po tome bi feničko bilo izvorom svih alfabetskih pisama na svijetu osim korejskoga te armenskoga i gruzinskoga (ta su dva načinjena po uzoru na aramejsko i grčko; glagoljici i ćirilici također je uzor grčko pismo). No danas se misli da grčko pismo nije nastalo izravno od feničkoga, utjecaji su bili razni, i veliku su ulogu imala i međudjelovanja s maloazijskim alfabetima, nastalima također od semitskih. Od grčkog pisma nastalo je etrursko te još neka pisma u drevnoj Italiji, od etrurskoga pak latinsko. Aramejsko je pismo odvjetak zapadnosemitskih pisama. Od njega je, u ←V. stoljeću, nastalo hebrejsko pismo te srednjoperzijsko pismo pehlevi, partsko, sogdijsko i horezmijsko te neka druga. Od aramejskoga je pisma nastalo indijsko pismo brahmi, od kojega su zatim nastala i druga indijska pisma. Aramejskoga je postanja i arapsko pismo.