Arnold, Đuro, hrvatski književnik i filozof (Ivanec, 24. III. 1853 – Zagreb, 22. II. 1941). Predavao filozofiju i psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1894–1923), rektor Zagrebačkog sveučilišta, redovni član JAZU i predsjednik Matice hrvatske. Nastavlja se na hrvatsku romantičku poeziju (Šenoa, Marković), te njeguje tradicionalni izraz i teme. Kao filozof, pod utjecajem Leibniza, Herbarta i Lotzea, zastupa “spiritualistički pozitivizam” i stav da je spoznaju svijeta moguće doseći samo znanošću, umjetnošću i vjerom zajedno. Jedan od tvoraca hrvatske filozofske terminologije, autor udžbenika iz logike i psihologije te utemeljitelj sustavnog proučavanja odgojne problematike. Glavna djela iz književnosti: Izabrane pjesme (1899), Čeznuća i maštanja (1907), S visina i dubina (1918) i Na pragu vječnosti (1935); iz filozofije: Etika i povijest (1879), Logika (1888) i Psihologija (1893).