apostrof (grčki), izostavnik, ’, pravopisni znak kojim se označava izostavljanje kojega slova, npr. kao u riječima kući doć’ (umjesto kući doći), Spli’ski akvarel (umjesto splitski), ili kojega drugoga znaka, npr. ’99. (za 1999.). Ako je jasno o čemu se radi, u takvim ga slučajevima ne treba pisati, jer se ionako radi o otklonu od neutralnoga ili o drugom sustavu (narječju, govoru i sl.: spliski odražava splitski izgovor, koji se ne bi prepoznao u pisanju splitski). U posebnim se prilikama apostrof upotrebljava npr. kao transliteracija za slovo ь (a dvostruki apostrof ’’ za slovo ъ), kao oznaka slova, kao oznaka za izgovor, npr. za razdvajanje sloga (Kur’an, zapravo stoji za slovo), kao oznaka za palataliziranost suglasnika. Prije se u nas upotrebljavao i za označavanje samoglasnoga r (gr’oce). U nekim jezicima obično u imenima D’Alembert, ‘s Gravenhage, O’Harra.