aspiracija (latinski: aspiratio 1. disanje 2. težnja, želja za čim) 1. Težnja, nastojanje. 2. U lingvistici, izgovor u kojem se poslije suglasnika čuje dah (hak); bilježi se slovom h (khako je?) ili podignutim slovom h (khako je?); u nekim jezicima aspirirani suglasnici tvore posebne redove (na primjer staroindijski bh, dh, gh itd., ph, th, kh itd., prema neaspiriranima p, t, k itd.). 3. med Unošenje stranog sadržaja u dišne putove: stranih tijela (napose u male djece), sline, hrane i želučanog soka (kod povraćanja), plodne vode i mekonija (u novorođenčeta), vode (kod utapljanja). Posljedice su atelektaza, emfizem, aspiracijska pneumonija. Liječenje se sastoji u uklanjanju stranoga sadržaja. Aspiracijom se naziva i usisavanje (sukcija) plinovita, tekućeg ili kruta sadržaja iz šupljih organa ili tjelesnih šupljina s pomoću posebnog aparata (aspiratora) koji stvara negativan tlak. Primjenjuje se najčešće u terapijske (drenaža, eksuflacija) ili dijagnostičke svrhe (aspiracijska biopsija), te za izvođenje pobačaja.