Helvecija (lat. Helvetia), rim. provincija od ←I. do V. st. pretežno na području današnje Švicarske, poslije i naziv za Švicarsku.
Helvećani (lat. Helvetii), pleme kelt. (galskog) podrijetla. Prema Tacitu, naseljeni između Hercinijske šume, Rajne i Majne. Cezar kao mjesto njihova obitavanja spominje područje današnje zap. Švicarske. Smatrani jednim od najhrabrijih kelt. plemena, više puta provaljivali u Italiju (←107. i ←102);… Nastavi čitati →
Helvétius, Claude Adrien, franc. filozof (Pariz, 26. VI. 1715 – Pariz, 26. XII. 1777). Službenik na dvoru, od 1751. živio povučeno na svojem imanju. Ideološki je preteča Franc. revolucije i jedan od gl. predstavnika franc.… Nastavi čitati →
Helvetska Republika → Švicarska
Helvetske konfesije, dva dokumenta švic. reformiranih (kalvinističkih) kršć. crkava: Confessio Helvetica prior, 1536, koju su sastavili Bullinger, Bucer i dr., sadrži Calvinov i Zwinglijev nauk s primjesama Lutherova. Confessio Helvetica posterior, 1566, prerađena je Bullingerova osobna vjeroispovijed.
Helvetsko društvo (njem. Helvetische Gesellschaft), udruga za obnovu Švicarske u duhu prosvijećenosti i jačanja švic. nac. osjećaja. Osn. 1761; od 1819. do raspuštanja 1848. djelovala na jačanju Švic. Federacije. Novo H. d. utemeljeno je 1914. s ciljem poticanja polit., gosp.… Nastavi čitati →
Hélyot, Pierre, franc. crkv. povjesničar (Pariz, I. 1660 – Pariz, 5. I. 1716). Tajnik franjevačkog reda. Živio u Parizu i Rimu. Na temelju izvora napisao opširnu povijest crkv. redova i kongregacija koju je dovršio njegov subrat… Nastavi čitati →
heljda (tur.) (Fagopyrum vulgare), jednogodišnja biljka podrijetlom iz Azije; iz por. dvornika (Polygonaceae), grmovi penjačice, uzgojena i podivljala vrsta; povijuša gajena h. (F. sagittatum) uzgaja se radi hranjivih sjemenki, po sastavu sličnih žitaricama.
Hem, legendarni trački kralj, sin Boreja i Orejtije; s Rodopom imao djecu, rijeke Strimon (Struma) i Hebru (Marica) koje tu teku i danas. Budući da se nazvao Zeusom, a njegova žena Rodopa Herom, pretvoreni su u planine.
Hemačandra, indij. znanstvenik i pisac (?, 1088 – ?, 1172). Autor filoz., leksikografskih i knjiž. djela. Propovijedao jainizam. Najznačajnije djelo ep Život velikih ljudi.
hemangiom (grč. haima krv, angeion posuda, oma oteklina), dobroćudni tumor građen od sitnih kapilara ili većih, proširenih krvnih žila. Najčešće se nalazi u koži.
hemartros (grč. haima krv, artron zglob), krvarenje u zglob. Može nastati kao posljedica ozljede ili spontano, najčešće kod hemofilije. Zglob je bolan, otečen, a kretnje su ograničene.
hematemeza (grčki: haima krv, emesis povraćanje), povraćanje većih količina krvi zbog krvarenja iz arodiranih krvnih žila jednjaka, želuca ili dvanaesnika (najčešći uzroci: želučani vrijed, rak želuca ili ciroza jetre).
hematit (lat.), željezni oksid, Fe2O3, najvažnija željezna ruda; crveni mineral, vrlo raširen u prirodi.
hematogen (grč. haima krv, genesis postanak), krvotvoran. Onaj koji stvara krv, koji je proizveden ili dolazi iz krvi.
hematokela (grč. haima krv, kele oteklina), nakupljanje sukrvave tekućine unutar ovojnica testisa. Nastaje najčešće kao posljedica ozljede ili rjeđe tumora testisa. Liječenje ovisi o osnovnoj bolesti koja je dovela do h.
hematokrit (grč. haima krv, krinein izdvajati) 1. Postotak stanica u ukupnoj krvi (40–52% u muškaraca i 37–47% u žena). Povišenje h. naziva se hemokoncentracija, a smanjenje h. hemodilucija. 2. Kalibrirana cjevčica u kojoj se centrifugiranjem odvaja stanični dio krvi od nestaničnoga.
hematologija (grč.), grana medicine koja proučava krvotvorni sustav (krvotvorne organe – koštanu srž, timus, slezenu i limfne čvorove, te krvne stanice) kao i njegove bolesti i poremećaje.
hematom (grč. haima krv, oma oteklina), zatvorena masa obično zgrušane krvi izvan krvnih žila unutar tkiva, organa ili anatomskog prostora, najčešće zbog ozljede krvnih žila. Potkožni h. je modrica.
