Teodora I., biz. carica (?, o. 497 – Carigrad, 28. VI. 548). Kći zaposlenika u cirkusu (čuvar medvjeda); u mladosti nastupala na cirkuskoj pozornici. Od 525. supruga cara Justinijana I.; nakon Justinijanove krunidbe za cara (527), stekla naslov auguste… Nastavi čitati →
Teodora II., biz. carica (Elisa, Paflagonija, o. 810 – Carigrad, 11. II. 867). Nakon smrti supruga Teofila (842), regentkinja u ime malodobnog sina Mihaela III. God. 843. potaknula održavanje sinoda na kojem je osuđeno štovanje ikona. God. 865. udaljena… Nastavi čitati →
Teodorik (Teoderik, zvan Veliki), kralj Ist. Gota (Panonija, o. 453 – Ravenna, 30. VIII. 526). Sin Tiudimera. Vladao od 471. U dogovoru s istočnorim. carem Zenonom (od kojega je dobio naslov patricija), izvršio prodor u Italiju (488); kraj Akvileje i… Nastavi čitati →
Teodorik iz Praga, češ. slikar (druga pol. XIV. st.). Vodeći predstavnik internacionalnoga got. stila; gl. djelo freske u kapeli sv. Križa u dvorcu Karlstein kraj Praga (1367).
Teodozije I. (zvan Veliki, lat. Flavius Theodosius), rim. car (Cauca, Španjolska, 11. I. 347 – Milano, 17. I. 395). Sin vojskovođe Teodozija; pratio oca u voj. pohodima, istaknuo se u ratovima u Maloj Aziji (374). Car Gracijan pozvao ga je… Nastavi čitati →
Teodozije II., car Istočnorim. Carstva (Carigrad, 30. VIII. 401 – Carigrad, 28. VII. 450). Sin Arkadija, kojega je naslijedio 408. U doba njegove malodobnosti kao regentkinja je vladala Arkadijeva sestra Pulherija. Uspješno ratovao protiv Perzijanaca (421–422, 447); pomogao ustoličenje… Nastavi čitati →
Teodozije ili Teodosije Hilandarski, crkv. pisac iz XIII–XIV. st. Redovnik u Hilandaru, napisao Žitije sv. Save, najčitanije i najpopularnije djelo stare srp. književnosti (najstariji rukopis potječe iz 1336).
teofagija (grč.), u nekim arhaičnim religijama, vjerovanje da se u žrtvi koju vjernici jedu nalazi bog pa se tim činom unosi njegova snaga u tijelo.
Teofan (grč. Theofános), biz. kroničar (o. 760 – 818). Monah; napisao Kronografiju, nastavak svj. kronike Georgija Sinkela. Obuhvaća razdoblje od 284. do 813. Jedno od najvažnijih vrela za povijesti Bizanta u VII. i VIII. st.
Teofan Grk, rus. slikar grč. podrijetla (druga pol. XIV. i poč. XV. st.). U Rusiji freskama oslikavao crkve (ulomci fresaka u crkvi u Novgorodu, 1378) te radio ikone koje se odlikuju slobodnom kompozicijom i izražajnim fizionomijama.
teofanija (grč.), očitovanje božanstva na zemlji. Katkad se ono pojavljuje izravno, a katkad posredno, preko proroka i svećenika (vidioca). U kršćanstvu dolazak Boga u Kristu čini temelj kršć. vjere.
Teofano (grč. Theofanó), biz. princeza (o. 955 – Nijmegen, 15. VI. 991). Nećaka cara Ivana I. Cimiskesa, vjerojatno kći Konstantina Sklerosa i Sofije Foka. God. 972. udana za rim.-njem. cara Otona II. Odigrala važnu ulogu u prenošenju biz. kulture… Nastavi čitati →
Teofil, prema kršć. legendi, biskup iz Adane u Ciliciji (Mala Azija), koji je u pohlepi za čašću, poput Fausta, sklopio ugovor s vragom. Poslije provodio pokornički život; umro kao svetac.
Teofilakt, ohridski arhiepiskop i crkv. pisac (Eubeja, o. 1038 – Ohrid, 1109). Od 1090. arhiepiskop u Ohridu. Napisao više djela s područja teologije. Njegovi su izvještaji važan izvor za poznavanje prilika u tadašnjem Bizantu i ohridskoj dijecezi naseljenoj slav. stanovništvom.
teofilin, C7H8N4O2, 1,3-dimetilksantin. Purinski alkaloid koji se nalazi u lišću čajeva i u sjemenkama kakaovca. Djeluje opuštajuće na glatko mišićje dušnica, ubrzava i pojačava rad srca, povisuje arterijski tlak, a ima… Nastavi čitati →
Teofrast iz Erezosa (grč. Theófrastos), grč. filozof (o. 370 – o. 285). Najistaknutiji Aristotelov učenik, preuzeo peripatetičku školu. Uz metafiziku, posebno se bavio prir. znanostima te se drži osnivačem botanike. Poznato je i njegovo fragmentarno očuvano djelo o ljudskim tipovima: Karakteri.
Teognid (grč. Téognis), grč. elegijski pjesnik iz Megare; živio u ←VI. st. U polit. borbama protjeran iz rodnoga grada. Pod njegovim imenom sačuvana zbirka od 1389 stihova, no neki dijelovi te zbirke nisu njegovi.
teogonija (grč.), postanak bogova; mitski prikaz o postanku svijeta i bogova. Pojam preuzet iz istoimenoga Heziodova djela.
teokracija (grč.), Božja vladavina. Oblik polit. vladavine kojoj je Bog propisao zakone. Sekularna verzija t. podrazumijeva vlast svećenika, koji upravljaju državom u Božje ime. U sr. vijeku teokraciju je uspostavio dominikanski redovnik G. Savonarola u Firenci 1494–98. i proglasio Boga… Nastavi čitati →
Teokrit (grč. Theókritos), grč. pjesnik helenističkog doba (Sirakuza, o. 320 – o. 250). Isprva djelovao na Siciliji, a zatim u Aleksandriji i na otoku Kosu. Tvorac bukoličkog pjesništva, uzor Vergiliju.
