Lhasa, Tibet
Azija, najveći i najnaseljeniji kontinent na Zemlji (naziv potječe od asirske riječi açu, što znači istok). Gotovo u cijelosti na jevernoj Zemljinoj polutki; 44,3 mil. km2 (gotovo 30% kopna na Zemlji), oko 3/5 svjetskog stanovništva. U Aziji je najviša (Mount Everest, 8848 m n. m.) i najniža (obala Mrtvoga mora, 398 m ispod morske razine) kopnena točka na Zemlji te najdublja kontinentalna uleknina (dno Bajkalskog jezera na 1165 m ispod morske razine). Proteže se od Sjevernog ledenog mora do Indijskog oceana kroz više od 90° geografske širine te od Sredozemnoga mora na zapadu do Tihog oceana na istoku kroz gotovo 165° geografske dužine ili 11 vremenskih zona. Najsjevernija kopnena točka jest rt Čeljuskin (77° 43’ s. g. š.), a najjužnija rt Piai (01° 16’ s. g. š.); na zapadu je krajnja kopnena točka rt Baba (26° 04’ i. g. d.), a na istoku rt Dežnjev (169° 40’ z. g. d.). Azija i Europa čine kopnenu cjelinu Euroaziju, a izdvajaju se konvencionalno uzduž gorja Ural i istoimene rijeke do Kaspijskoga jezera, te preko Kumo-Maničke udoline (katkad uzduž Kavkaza) do Crnoga mora. S Afrikom je povezana prevlakom preko koje je prokopan Sueski kanal. Sjevernoj Americi najviše se približava na 85 km u Beringovu prolazu. Obala duga 62 000 km; više velikih poluotoka (Arapski, Indijski i dr.). Na razvedenijem jugoistoku Azije, kontinentu pripada Malajsko otočje koje se približava Australiji; obuhvaća Velike i Male Sundske otoke, Filipine i Molučke otoke. Nova Gvineja pripada → Oceaniji . U Tihom oceanu Aziji od većih otoka još pripadaju Hainan, Taiwan, Sahalin i Japansko otočje; u Indijskom oceanu otok Šri Lanka, manja otočja Lakadivi, Maldivi, Chagosko otočje, Andamani, Nikobari, te otočje Cocos i otok Christmas. U Sjevernom ledenomu moru veća su otočja Zemlja Franje Josipa, Novosibirski otoci i otok Vrangel.
Zbog veličine i raznolikosti u Aziji se izdvajaju velike regije: jugozapadna Azija (Afganistan, Iran, Irak, Armenija, Azerbajdžan, Gruzija, Turska, Sirija, Libanon, Izrael, Jordan, Saudijska Arabija, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman i Jemen); središnja Azija (Kazahstan, Turkmenistan, Uzbekistan, Tadžikistan, Kirgistan i Mongolija, a prirodno ovdje pripadaju dijelovi Kine: Tibet, Sinkiang, Unutarnja Mongolija); južna Azija (Pakistan, Indija, Nepal, Butan, Bangladeš, Šri Lanka i Maldivi); jugoistočna Azija (Mijanmar, Tajland, Kambodža, Laos, Vijetnam, Malezija, Singapur, Indonezija, Brunej, Istočni Timor i Filipini); istočna Azija (Japan, NDR Koreja, Republika Koreja i Kina). Azijski dio Rusije obuhvaća sjever Azije.
Zbog veličine i raznolikosti u Aziji se izdvajaju velike regije: jugozapadna Azija (Afganistan, Iran, Irak, Armenija, Azerbajdžan, Gruzija, Turska, Sirija, Libanon, Izrael, Jordan, Saudijska Arabija, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman i Jemen); središnja Azija (Kazahstan, Turkmenistan, Uzbekistan, Tadžikistan, Kirgistan i Mongolija, a prirodno ovdje pripadaju dijelovi Kine: Tibet, Sinkiang, Unutarnja Mongolija); južna Azija (Pakistan, Indija, Nepal, Butan, Bangladeš, Šri Lanka i Maldivi); jugoistočna Azija (Mijanmar, Tajland, Kambodža, Laos, Vijetnam, Malezija, Singapur, Indonezija, Brunej, Istočni Timor i Filipini); istočna Azija (Japan, NDR Koreja, Republika Koreja i Kina). Azijski dio Rusije obuhvaća sjever Azije.
Građa i reljef
Kineski zid
vulkan Euji
Kapadocija u Turskoj
festival na Baliju
Za nastanak Azije važni su prakontinentski blokovi s prekambrijskom osnovom: Angara (ili Sibirska ploča), Arapska i Indijska ploča (dijelovi Gondvane), te u Kini Sjevernokineska i Južnokineska ploča. Između Gondvane na jugu i Angare i Sjevernokineske ploče na sjeveru prostiralo se more Tetis, čiji su sedimenti nabirani u paleozoiku i mezozoiku, a nestalo je u tercijaru. Na južnom rubu Angare u siluru i devonu nastaje Sajansko gorje i gorje oko Bajkalskoga jezera, a potkraj paleozoika Altaj. Krajem paleozoika Sjevernokineska ploča postaje dijelom Azije. Južnokineska ploča vjerojatno je bila dijelom Gondvane od koje se odvojila u devonu. Na zapadu se od karbona do perma Ruska ploča sudara s Angarom pri čemu nastaje gorje Ural. Za mezozoika se od Gondvane odvojio indijski potkontinent; kretao se na sjeveroistok i sudario se prije otprilike 50 milijuna godina s Euroazijskom pločom, uzrokujući izdizanje visokih planinskih sustava južne Azije. Kretanje Indije na sjeveru nastavlja se i danas (6 cm/godinu) održavajući visinu Himalaja i Tibeta. Debele naslage zapunile su područje podvlačenja (Indo-gangeska dolina). Arabijska ploča sudarila se s Azijom prije otprilike 13 milijuna godina; i danas se sudaranje nastavlja (4 cm/godinu) izdižući planine i visoravni Turske i Irana. Podvlačenje Tihooceanske ploče pod Euroazijsku uzrokuje nastanak dubokomorskih jaraka i izdizanje Kurila, japanskih otoka, otočja Ryūkyū, Taiwana i Filipina, uz vulkanizam i česte potrese. Na jugoistoku Azije dodiruju se Euroazijska, Tihooceanska i Indijskooceanska ploča.
U reljefu dominiraju planinski lanci, visoravni i zavale. Razmjerno su niža gorja hercinske i kaledonske orogeneze, najčešće na rubovima prastarih ploča (kratona). Visoki i nazubljeni planinski lanci alpinske orogeneze (najintenzivnije nabiranje u tercijaru) protežu se od Male Azije preko Armenskoga i Iranskoga gorja, Hindukuša, Pamira, Himalaje, Kine do Indokine u dva glavna niza koji se od zapada prema istoku spajaju najprije u Armenskomu visočju, zatim u Pamiru, te na jugoistoku Tibeta; između njih nalaze se prostrane visoravni (Anatolija, Iranska visoravan, Tibet). Visina lanaca i visoravni raste od zapada prema istoku. Za alpinske orogeneze pomlađeni su Altaj te južnije Tien Shan, Kunlun Shan i dr. Mlađa nabrana gorja zatvaraju sa starima velike unutarnje zavale (Tarimska zavala, Džungarija, Gobi). Alpinskoj orogenezi pripadaju i Verhojansko i Kolimsko gorje te Kamčatka, a na mladost i aktivnost upozoravaju česti potresi i vulkanizam. Nizine u Aziji zauzimaju oko 1/4 ukupne površine; najveće su Zapadnosibirska nizina na sjeverozapadu Azije, Turanska nizina u središnjoj Aziji, Mezopotamija u jugozapadnoj Aziji, Indo-gangeska nizina u južnoj Aziji, nizina uz rijeku Mekong u jugoistočnoj Aziji, te na istoku Azije Istočnokineska nizina uz rijeke Huang He i Chang Jiang.
U reljefu dominiraju planinski lanci, visoravni i zavale. Razmjerno su niža gorja hercinske i kaledonske orogeneze, najčešće na rubovima prastarih ploča (kratona). Visoki i nazubljeni planinski lanci alpinske orogeneze (najintenzivnije nabiranje u tercijaru) protežu se od Male Azije preko Armenskoga i Iranskoga gorja, Hindukuša, Pamira, Himalaje, Kine do Indokine u dva glavna niza koji se od zapada prema istoku spajaju najprije u Armenskomu visočju, zatim u Pamiru, te na jugoistoku Tibeta; između njih nalaze se prostrane visoravni (Anatolija, Iranska visoravan, Tibet). Visina lanaca i visoravni raste od zapada prema istoku. Za alpinske orogeneze pomlađeni su Altaj te južnije Tien Shan, Kunlun Shan i dr. Mlađa nabrana gorja zatvaraju sa starima velike unutarnje zavale (Tarimska zavala, Džungarija, Gobi). Alpinskoj orogenezi pripadaju i Verhojansko i Kolimsko gorje te Kamčatka, a na mladost i aktivnost upozoravaju česti potresi i vulkanizam. Nizine u Aziji zauzimaju oko 1/4 ukupne površine; najveće su Zapadnosibirska nizina na sjeverozapadu Azije, Turanska nizina u središnjoj Aziji, Mezopotamija u jugozapadnoj Aziji, Indo-gangeska nizina u južnoj Aziji, nizina uz rijeku Mekong u jugoistočnoj Aziji, te na istoku Azije Istočnokineska nizina uz rijeke Huang He i Chang Jiang.
Klima
Bitno obilježje podneblju južne, jugoistočne i istočne Azije daju monsuni, pa se često cijeli taj prostor naziva monsunskom Azijom. Ljeti se u području najjačeg zagrijavanja, od južne Sahare, preko Arabije i sjeverne Indije do južne Kine i Filipina, razvije pojas niskog tlaka zraka, prema kojem s mora na kopno struji vlažan, topao, ljetni monsun. Obalama i privjetrini gorja južne i jugoistočne Azije donosi obilne oborine (u prigorju Himalaje i više od 10 000 mm/godinu → Cherrapunji ). Ljetni monsun u istočnoj Aziji puše iz sjevernopacifičkog područja visokog tlaka zraka kao jugoistočnjak s Tihog oceana. Monsunsko ljeto praćeno je jakom naoblakom, pa su najviše temperature u kasno proljeće, neposredno prije provale monsuna. Zimi se sjevrna Azija jako ohladi pa nastane područje visokog tlaka zraka (Sibirska anticiklona) iz koje hladan i suh zrak struji prema moru; to je zimski monsun. Južna i jugoistočna Azija zaštićene su od zimskog monsuna Tibetom i Himalajom, pa je mnogo jači u istočnoj nego u južnoj Aziji. U doba izmjena monsuna pojavljuju se → tropski cikloni (sjeverni dio Indijskog oceana, Istočnokinesko i Južnokinesko more, južni Japan, Filipini).
Indokina i veći dio Indijskog poluotoka imaju tropske kišne klime, uglavnom monsunsku savansku klimu, dok prašumsku klimu ima južna Šri Lanka, Malajski poluotok i veći dio Malajskog otočja. Umjereno tople kišne klime pod monsunskim utjecajem ima pojas od sjeverne Indije preko unutrašnjosti Indokine, sjevernog Vijetnama, najvećeg dijela Kine južno od 35° s. g. š., južne Koreje do južnog Japana. U južnom Japanu, Južnoj Koreji i Kini između s obratnice i rijeke Chang Jiang to je umjereno topla, vlažna klima s vrućim ljetom, a drugdje topla klima sa suhom zimom (sinijska klima) i vrućim ili toplim ljetom. Na sjeveru i sjeveroistoku Kine (Mandžurija), u sjevernoj Koreji, ruskom Dalekom istoku i Mongoliji nastavlja se područje suhih snježno-šumskih (borealnih) klima gdje većinu oborina nosi ljetni monsun s Tihog oceana. Prema sjeveru i u unutrašnjost sve su duže, hladnije i sušnije zime, a godišnja količina oborina se smanjuje; suha borealna klima s vrućim ljetom (mandžurijska klima) prelazi u varijantu s toplim ljetom (amurska klima) i potom sa svježim ljetom, pa je već vrlo oštra (5–7 mjeseci ima srednju temperaturu ispod ništice). Na sjeveroistoku Sibira, sjeverno od 60° s. g. š., područje je suhe borealne klime s vrlo hladnom zimom (7–8 mjeseci ima srednju temperaturu ispod ništice); ovdje su zabilježene najniže temperature na sjevernoj Zemljinoj polutki (Ojmjakon). Istočno (Kamčatka, s obala Ohotskog mora, Sahalin, ušće Amura, Hokkaidō) i zapadno (Zapadnosibirska nizina, Srednjosibirsko visočje) od područja suhih borealnih klima nalazi se područje vlažnih borealnih klima s razmjerno ravnomjerno raspodijeljenim oborinama tijekom godine (uglavnom 300–500 mm/godinu). Zime su hladne, ljeta kratka i svježa. Uz obalu Sjevernog ledenog mora, na Čukotskom poluotoku i uz Anadirski zaljev, vlada klima tundre (najtopliji mjesec ima temperaturu manju od 10 °C). Razni tipovi suhih klima (pustinjskih i stepskih) nalaze se u jugozapadnoj središnjoj Aziji. Sredozemnu klimu ima samo uzak pojas jugozapadnog dijela Azije. Na podneblje Azije velik utjecaj ima reljef; izloženost padina (osunčanost, oborine), izoliran položaj zavala (kišna sjena, temperaturna inverzija), promjena temperature s visinom i dr.
Indokina i veći dio Indijskog poluotoka imaju tropske kišne klime, uglavnom monsunsku savansku klimu, dok prašumsku klimu ima južna Šri Lanka, Malajski poluotok i veći dio Malajskog otočja. Umjereno tople kišne klime pod monsunskim utjecajem ima pojas od sjeverne Indije preko unutrašnjosti Indokine, sjevernog Vijetnama, najvećeg dijela Kine južno od 35° s. g. š., južne Koreje do južnog Japana. U južnom Japanu, Južnoj Koreji i Kini između s obratnice i rijeke Chang Jiang to je umjereno topla, vlažna klima s vrućim ljetom, a drugdje topla klima sa suhom zimom (sinijska klima) i vrućim ili toplim ljetom. Na sjeveru i sjeveroistoku Kine (Mandžurija), u sjevernoj Koreji, ruskom Dalekom istoku i Mongoliji nastavlja se područje suhih snježno-šumskih (borealnih) klima gdje većinu oborina nosi ljetni monsun s Tihog oceana. Prema sjeveru i u unutrašnjost sve su duže, hladnije i sušnije zime, a godišnja količina oborina se smanjuje; suha borealna klima s vrućim ljetom (mandžurijska klima) prelazi u varijantu s toplim ljetom (amurska klima) i potom sa svježim ljetom, pa je već vrlo oštra (5–7 mjeseci ima srednju temperaturu ispod ništice). Na sjeveroistoku Sibira, sjeverno od 60° s. g. š., područje je suhe borealne klime s vrlo hladnom zimom (7–8 mjeseci ima srednju temperaturu ispod ništice); ovdje su zabilježene najniže temperature na sjevernoj Zemljinoj polutki (Ojmjakon). Istočno (Kamčatka, s obala Ohotskog mora, Sahalin, ušće Amura, Hokkaidō) i zapadno (Zapadnosibirska nizina, Srednjosibirsko visočje) od područja suhih borealnih klima nalazi se područje vlažnih borealnih klima s razmjerno ravnomjerno raspodijeljenim oborinama tijekom godine (uglavnom 300–500 mm/godinu). Zime su hladne, ljeta kratka i svježa. Uz obalu Sjevernog ledenog mora, na Čukotskom poluotoku i uz Anadirski zaljev, vlada klima tundre (najtopliji mjesec ima temperaturu manju od 10 °C). Razni tipovi suhih klima (pustinjskih i stepskih) nalaze se u jugozapadnoj središnjoj Aziji. Sredozemnu klimu ima samo uzak pojas jugozapadnog dijela Azije. Na podneblje Azije velik utjecaj ima reljef; izloženost padina (osunčanost, oborine), izoliran položaj zavala (kišna sjena, temperaturna inverzija), promjena temperature s visinom i dr.
Vode
Oko 1/3 površine Azije je endoreično, tj. rijeke završavaju u pustinjama i stepama (Helmand, Tarim) ili se ulijevaju u zatvorena jezera; među njima su i najveća u Aziji: Kaspijsko, ujedno i najprostranije jezero na Zemlji (rijeke Ural, Kura), Aralsko (rijeke Amu-Darja, Sir-Darja), Balhaško (rijeka Ili) i Bajkalsko (rijeke Selenga, Angara), vodom najbogatije slatkovodno jezero na Zemlji. Velika područja nemaju površinskog otjecanja, posebno u središnjoj i jugozapadnoj Aziji. Slijev Sredozemnoga mora zauzima oko 1,4% površine Azije; uglavnom tekućice s Male Azije i zapadnog Kavkaza, najviši vodostaj zimi. Slijevu Indijskog oceana pripada oko 17%, a slijevu Tihog oceana oko 22% površine Azije. Ovdje su plodni i najnapučeniji dijelovi Azije područja uz rijeke. U jugozapadnoj Aziji doline Tigrisa i Eufrata dijelom su tzv. plodnog polumjeseca. U južnoj Aziji teku velerijeke Ind, Ganges i Brahmaputra. U jugoistočnoj Aziji najvažnije rijeke teku s istočnog ruba Tibeta i Himalaja: Irrawaddy, Mekong, Chao Praya i Salween. U istočnoj Aziji, također s Tibeta i dalje preko Kine, teku Huang He i Chang Jiang, najduža azijska rijeka. U južnoj Kini glavna rijeka je Xi Jiang, a na sjever istočna Azijska rijeka Amur. Rijeke monsunske Azije imaju najviši vodostaj u doba kišnog monsuna. U slijevu Sjevernog ledenog mora (oko 26,5% površine Azije) velike rijeke teku od juga na sjever: Lena, Ob, Jenisej, Indigirka, Kolyma; za kasnog proljeća izazivaju poplave kad nizvodniji, sjeverniji dijelovi još nisu odleđeni, a smrznuto tlo (permafrost) ne propušta vodu.
Biljni i životinjski svijet
lotos
indijski slon
panda
bengalski tigar
Prirodni krajolik najmanje je izmijenjen u rijetko napučenoj sjevernoj Aziji. Najsjeverniji pojas raslinja jest tundra; lišajevi, mahovine, te grmolike polarne vrbe i breze kojih je više na prijelazu prema južnijoj tajgi. Tipične životinje su leming, polarna lisica, polarni zec, za kratka ljeta komarci i ptice. Tajga je šumski pojas u kojem su važne četinjače (ariši i borovi, manje smreka i jela), izvan područja s vrlo hladnom zimom miješane s bjelogoričnim vrstama kao jasika i breza. Tipične životinje su smeđi medvjed, vuk, sibirski sob, ris, zec, vjeverica. Bajkalsko jezero ima mnoštvo endemskih vrsta. Južno od tajge u zapadnom Sibiru uski je pojas lesostepe. Stepski pojas proteže se od Kazahstana na zapad preko Altaja i Mongolije do gorja Hingan u Mandžuriji. Tipične životinje jesu razni glodavci, antilope, divlji konj, šakal, dvogrba deva. Na njih se nastavljaju područja kontinentalnih pustinja (Karakum, Takla Makan) i polupustinja (Kyzylkum, Džungarija, Gobi) središnje Azije, s rubno položenim riječnim oazama; hladna stepa na visoravnima; na planinama tundre, goleti i ledenjaci. Tipične životinje su divlja ovca, divlja koza, jak. U jugozapadnoj Aziji prostrane pustinje i polupustinje koje se preko južnog Pakistana nastavljaju do zapadne Indije (Thar); u oazama je važna datulja; vlažnija su područja uz rijeke i u gorju gdje uspijevaju drveće i trave. Zapadni primorski krajevi imaju sredozemnu vegetaciju. Tipične životinje jesu divlji magarac onager, jednogrba deva, antilopa adaks. U južnoj i jugozapadnoj Aziji prirodno raslinje slabo je očuvano; uz polutnik to su tropske kišne šume s obiljem drvolikih paprati, palmi, bambusa, mnoštvom epifita i lijana; u monsunskim krajevima prirodno raslinje je monsunska šuma u čijem se sastavu ističe santal, cedar i tikovo drvo; u sušnijim dijelovima savanska šuma i savana. U obalnome pojasu i deltama vegetacija mangrova. Neke tipične životinje jesu azijski slon, indijski nosorog, indijski bivol, mungos, bengalski tigar, crni leopard, istočnoindijski tapir; u jugoistočnoj Aziji obitavaju uskonosni majmuni, gibon, javanski makaki, orangutan. Suptropski i tropski krajevi obiluju gmazovima; varani, macaklini, kobra, gavijal, aligator. Istočna Azija odlikuje se bogatom florom s mnoštvom relikata iz tercijara (npr. ginko). Veliki prostori su iskrčeni, a prvobitne šume očuvane su u Japanu, Koreji i manje pristupačnim dijelovima Kine; u umjerenom podneblju hrast, javor, lipa, orah i dr., u tropskom magnolija, kamforovo drvo, cedar, katalpa. Mnoštvo bambusa, palme u južnoj Kini, četinjače u gorju. Bogatstvom flore odlikuju se osobito neki dijelovi Himalaje; vazdazeleno drveće i grmovi (magnolija, rododendron, kamelije i dr.). Od životinja poznatiji su: sibirski tigar, panda, japanski crni medvjed, divlja goveda gaur i banteng, nekoliko vrsta jelena (mošus, sambar).
Stanovništvo
Tibetanac
žene iz pokrajine Yunnan u Kini
svećenici iz hrama Ranakpur u Rajastanu
budistički svećenik u Japanu
obredno kupanje u Gangesu, Indija
Azija ima oko 3,6 milijardi stanovnika (3,585 mlrd, procjena 1998) ili oko 3/5 svjetskog stanovništva uz prosječan godišnji porast od 1,38% (1995–2000); Azija je najmnogoljudniji i najgušće naseljen kontinent (80,9 stanovnika/km2 ), no vrlo neravnomjerno; najnapučenija je monsunska Azija; Indija i Kina imaju zajedno više od 1/3 svjetskog stanovništva. Velika područja u sjevernoj, središnjoj i jugozapadnoj Aziji slabo su naseljena; uglavnom oazno i uzduž prometnica (npr. Transsibirska željeznička pruga u Sibiru). Zabrinjava porast pučanstva južne Azije; procjenjuje se da će Indija, Pakistan i Bangladeš do 2025. godine imati ukupno 1,88 mlrd. stanovnika Oko 1/3 azijskog stanovništva živi u gradovima i oko njih. Neke su zemlje visoko urbanizirane (npr. Izrael, Japan, Singapur), no u većini je urbanizacija u punom zamahu, uz probleme kao npr. prebrz rast velegradova (npr. Calcutta, Bombay /Mumbai/, Jakarta, Manila, Shanghai) u kojima mnogo stanovnika živi u slamovima.
Složen je rasni, narodnosni, jezični i religijski sastav. Gotovo 2/3 Azijaca pripada azijskoj geografskoj rasnoj skupini; raširena je u istočnoj, te jugoistočnoj, središnjoj i sjevernoj Aziji; najbrojniji pripadnici te skupine su Kinezi (Han). U jugozapadnoj Aziji rašireni su pripadnici europoidne, a u južnoj indijske geografske rasne skupine. Na jugoistoku Indijskog potkontinenta te dijelovima Malajskog otočja pojedine skupine pokazuju veze s australoidnom geografskom rasnom skupinom, pa i melanezijskom i mikronezijskom (lokalna rasa negrito; Filipini, Andamani). U Aziji postoje i izdvojene, genetski specifične, lokalne rase (npr. Ainu na sjeveru Japana).
Etnička šarolikost uvjetuje iznimno bogatstvo jezika, a mnogi su opsegom ograničeni. Najveća je u Aziji sino-tibetska jezična porodica koja uključuje kineski (sjeverni: mandarinski i južni: wu, hsiang, kan, hakka, yüeh, min) i tibeto-burmanske jezike (Tibet, Mijanmar). Tajska jezična porodica (tajski, lao i dr.) raširena je u Tajlandu, Laosu, Mijanmaru, sjeveroistočnoj Indiji, sjevernom Vijetnamu i jugozapadnoj Kini. Austroazijskoj jezičnoj porodici pripadaju vijetnamski, monkmerski jezici (Mijanmar, Kambodža) i munda jezici (istočna Indija). Austronezijskoj jezičnoj porodici pripada formoška skupina jezika, te malajsko-polinezijska skupina mnogobrojnih jezika naroda Malaje, Indonezije i Filipina. U južnoj Indiji rašireni su jezici dravidske jezične porodice (telugu, tamilski, kanarski, malayam i dr.). Od jezika indoeuropske jezične porodice u Aziji su rašireni indo-iranski jezik s dvije grane: indo-arijski jezici (hindi, bengali punjabi, marathi, urdu, gujarati, oriya, rajasthani, asamski, singhaleški, bihari i dr.) na Indijskom potkontinentu, te iranski jezici (perzijski, paštu, kurdski, osetski i dr.) u Iranu i Afganistanu te dijelovima Iraka, Pakistana, Turske i Kavkaza. Indoeuropskim jezicima pripadaju i armenski u Armeniji i Turskoj te slavenski jezici (posebno ruski kao materinski i komunikacijski jezik) u Rusiji. Engleski je službeni jezik u Indiji i Singapuru i sve rašireniji u komunikaciji. U jugozapadnoj Aziji rašireni su jezici afro-azijske (hamitsko-semitske) jezične porodice (arapski, hebrejski i dr.). Posebnu skupinu čine kavkaski jezici (gruzijski, abhaski, adigejski, kabardinski, čečenski, inguški, avarski i dr.). Altajsku jezičnu porodicu čine tri grane: turski jezici (turski, azerbajdžanski, kazaški, kirgiski, turkmenski, uzbečki i dr.), mongolski jezici i tungusko-mandžurski jezici. Izolirani jezici na istočne Azije, korejski i japanski, dovode se u dalju vezu s altajskom porodicom. U sjevernoj Aziji od jezika uralske jezične porodice dolaze neki ugrofinski jezici (mansi i khanti) i samojedski jezici. U sjeveroistočnom Sibiru sačuvali su se ostaci paleosibirskih jezika (oko 20 000 ljudi), od kojih su neki u izumiranju.
Sve su glavne svjetske religije nastale u Aziji: budizam, hinduizam, islam, konfucionizam, kršćanstvo, šinto, taoizam, židovstvo. Najviše je hinduista, posebno u Indiji i Nepalu. Slijedi islam, raširen u jugozapadnoj i središnjoj Aziji, Pakistanu, Bangladešu te Indoneziji i Maleziji. Budizam je značajan u jugoistočnoj Aziji, Mongoliji i Tibetu. Konfucionizam i taoizam su religijsko-svjetonazorske tradicije Kine, a šinto je dominantan u Japanu. Mnogi Azijci uz njih prihvaćaju elemente budizma. Kršćanstvo u Aziji nije rašireno (Cipar, Libanon, Gruzija, Armenija, Rusija, Istočni Timor i Filipini). Židovstvo prevladava u Izraelu. Vjerski sukobi povremeno su vrlo oštri (sukobi Arapa i Židova na Bliskom istoku, kršćana i muslimana na Cipru, Istočnom Timoru i Filipinima, hinduista i muslimana na Indijskom potkontinentu, između muslimana u Afganistanu i dr.).
Složen je rasni, narodnosni, jezični i religijski sastav. Gotovo 2/3 Azijaca pripada azijskoj geografskoj rasnoj skupini; raširena je u istočnoj, te jugoistočnoj, središnjoj i sjevernoj Aziji; najbrojniji pripadnici te skupine su Kinezi (Han). U jugozapadnoj Aziji rašireni su pripadnici europoidne, a u južnoj indijske geografske rasne skupine. Na jugoistoku Indijskog potkontinenta te dijelovima Malajskog otočja pojedine skupine pokazuju veze s australoidnom geografskom rasnom skupinom, pa i melanezijskom i mikronezijskom (lokalna rasa negrito; Filipini, Andamani). U Aziji postoje i izdvojene, genetski specifične, lokalne rase (npr. Ainu na sjeveru Japana).
Etnička šarolikost uvjetuje iznimno bogatstvo jezika, a mnogi su opsegom ograničeni. Najveća je u Aziji sino-tibetska jezična porodica koja uključuje kineski (sjeverni: mandarinski i južni: wu, hsiang, kan, hakka, yüeh, min) i tibeto-burmanske jezike (Tibet, Mijanmar). Tajska jezična porodica (tajski, lao i dr.) raširena je u Tajlandu, Laosu, Mijanmaru, sjeveroistočnoj Indiji, sjevernom Vijetnamu i jugozapadnoj Kini. Austroazijskoj jezičnoj porodici pripadaju vijetnamski, monkmerski jezici (Mijanmar, Kambodža) i munda jezici (istočna Indija). Austronezijskoj jezičnoj porodici pripada formoška skupina jezika, te malajsko-polinezijska skupina mnogobrojnih jezika naroda Malaje, Indonezije i Filipina. U južnoj Indiji rašireni su jezici dravidske jezične porodice (telugu, tamilski, kanarski, malayam i dr.). Od jezika indoeuropske jezične porodice u Aziji su rašireni indo-iranski jezik s dvije grane: indo-arijski jezici (hindi, bengali punjabi, marathi, urdu, gujarati, oriya, rajasthani, asamski, singhaleški, bihari i dr.) na Indijskom potkontinentu, te iranski jezici (perzijski, paštu, kurdski, osetski i dr.) u Iranu i Afganistanu te dijelovima Iraka, Pakistana, Turske i Kavkaza. Indoeuropskim jezicima pripadaju i armenski u Armeniji i Turskoj te slavenski jezici (posebno ruski kao materinski i komunikacijski jezik) u Rusiji. Engleski je službeni jezik u Indiji i Singapuru i sve rašireniji u komunikaciji. U jugozapadnoj Aziji rašireni su jezici afro-azijske (hamitsko-semitske) jezične porodice (arapski, hebrejski i dr.). Posebnu skupinu čine kavkaski jezici (gruzijski, abhaski, adigejski, kabardinski, čečenski, inguški, avarski i dr.). Altajsku jezičnu porodicu čine tri grane: turski jezici (turski, azerbajdžanski, kazaški, kirgiski, turkmenski, uzbečki i dr.), mongolski jezici i tungusko-mandžurski jezici. Izolirani jezici na istočne Azije, korejski i japanski, dovode se u dalju vezu s altajskom porodicom. U sjevernoj Aziji od jezika uralske jezične porodice dolaze neki ugrofinski jezici (mansi i khanti) i samojedski jezici. U sjeveroistočnom Sibiru sačuvali su se ostaci paleosibirskih jezika (oko 20 000 ljudi), od kojih su neki u izumiranju.
Sve su glavne svjetske religije nastale u Aziji: budizam, hinduizam, islam, konfucionizam, kršćanstvo, šinto, taoizam, židovstvo. Najviše je hinduista, posebno u Indiji i Nepalu. Slijedi islam, raširen u jugozapadnoj i središnjoj Aziji, Pakistanu, Bangladešu te Indoneziji i Maleziji. Budizam je značajan u jugoistočnoj Aziji, Mongoliji i Tibetu. Konfucionizam i taoizam su religijsko-svjetonazorske tradicije Kine, a šinto je dominantan u Japanu. Mnogi Azijci uz njih prihvaćaju elemente budizma. Kršćanstvo u Aziji nije rašireno (Cipar, Libanon, Gruzija, Armenija, Rusija, Istočni Timor i Filipini). Židovstvo prevladava u Izraelu. Vjerski sukobi povremeno su vrlo oštri (sukobi Arapa i Židova na Bliskom istoku, kršćana i muslimana na Cipru, Istočnom Timoru i Filipinima, hinduista i muslimana na Indijskom potkontinentu, između muslimana u Afganistanu i dr.).
Gospodarstvo
Hong Kong
plantaža čaja u Kini
Java, rižina polja u podnožju vulkana Merapi na sredini otoka
ulica u gradu Jaipuru, Indija
poljoprivredne farme na vodi u jugozapadnoj Kini
Većina Azije gospodarski je nedovoljno razvijena; trećina zemalja ima BND manji od 800 USD/stanovniku, te pripadaju siromašnim zemljama svijeta. Najteže je stanje u južnoj Aziji, dijelu jugoistočne Azije (Mijanmar, Kambodža, Laos, Vijetnam), središnjoj Aziji te dijelu jugozapadne Azije (u Afganistanu, Zakavkazju, Jemenu). Većina azijskog stanovništva ima skromne prihode i nizak standard življenja, ali nekoliko azijskih zemalja pripada najrazvijenijim i najbogatijim zemljama svijeta. U istočnoj i jugoistočnoj Aziji dominira gospodarska velesila Japan. Visokorazvijeni su Hong Kong, Singapur, Republika Koreja i Tajvan (tzv. četiri tigra). Njima se priključuju Malezija i Tajland. Indonezijski gospodarski rast usporavaju unutarnje napetosti. Ovu svjetski važnu gospodarsku regiju nadopunjuje stabilan rast mnogoljudne Kine, koja uvodi elemente tržišne privrede. U jugozapadnoj Aziji gospodarski razvijenije zemlje jesu Izrael, Cipar, Libanon, Turska i Jordan, te zemlje bogate naftom (Katar, Kuvajt, Oman, Saudijska Arabija, Irak, Iran). Političke napetosti i sukobi ograničavaju razvoj ove regije.
Oko 3/5 stanovništva Azije bavi se poljoprivredom, a uglavnom se uzgajaju prehrambene kulture – razne žitarice, ponajprije riža (oko 90% svjetske proizvodnje) i pšenica. U velikom dijelu Azije upotrebljavaju se ručna poljoprivredna oruđa i životinje za rad. Na svjetskom tržištu važni su proizvodi: prirodni kaučuk (Tajland, Indonezija, Malezija, Indija, Kina, Filipini), čaj (Indija, Šri Lanka, Kina, Indonezija), pamuk (Kina, Indija, Pakistan, Uzbekistan, Turska), juta (Bangladeš, Kina, Indija), šećerna trska (Indija), kava (Indonezija, Vijetnam, Indija), kakao (Indonezija), agrumi (Izrael), duhan (Turska) i dr. Krupna stoka se u monsunskoj Aziji uglavnom uzgaja za rad, a za prehranu je rašireno peradarstvo i svinjogojstvo. U manje plodnim krajevima središnje Azije stočarstvo je iznimno važno za preživljavanje (sir, mlijeko, meso, krzno, koža), a životinje se uzgajaju i za promet. U sjevernoj Aziji važan je uzgoj i lov krznaša. U jugozapadnoj Aziji važan je uzgoj ovaca, koza i deva. U monsunskoj Aziji važan je građevinski materijal drvo, a koristi se i za ogrjev (Kina, Indija, Indonezija i dr.). Izvozi se plemenito drvo (npr. tikovina, sandalovina). Pojedine zemlje uvode suvremeno zaštitarsko šumarstvo. Ribarstvo je značajno uglavnom za domaće potrebe. U ribarstvu su Japan i Kina među vodećim zemljama svijeta.
Rudarstvo je važna djelatnost većine azijskih zemalja. Azija je svjetski značajna u proizvodnji nafte (preko polovice svjetske proizvodnje), a ne računajući Rusiju, u Aziji se nalazi preko 2/3 svjetski dokazanih rezervi nafte i preko 1/3 rezervi zemnog plina. Najveći proizvođači nafte jesu zemlje Bliskog istoka, Rusija, Kina, Indonezija, Indija, Malezija i dr. Azija ima velike rezerve i proizvodnju kamenog ugljena (najveći svjetski proizvođač Kina; Indija, DR Koreja, Indonezija). Svjetski je značajna proizvodnja ruda kositra (najveći svjetski proizvođač Kina i Indonezija; Malezija), kroma (Kazahstan, Turska, Indija, Filipini, Iran), željeza (najveći svjetski proizvođač Kina; Indija), molibdena (Kina, Kazahstan), volframa (Kina, Kazahstan), mangana (Kina, Rusija, Indija), nikla (Rusija, Kina, Indonezija), cinka (Kina, Kazahstan), boksita (Kina, Indija, Kazahstan) i dr. U Sibiru su razna velika rudna ležišta, ali zbog uvjeta eksploatacije vadi se uglavnom samo vrijedna ruda (nafta i zemni plin, dijamanti, zlato, platina).
Industrijska proizvodnja nejednoliko je razvijena; u mnogo zemalja važna je prehrambena i tekstilna industrija još iz kolonijalnog doba. U pojedinim zemljama razvijena je industrija povezana s preradom ruda. Većina ostale industrijske proizvodnje nalazi se u Japanu, Kini (provincije Liaoning, Shanghai, Hong Kong i dr.), Rusiji (Zauralje, uz Transsibirsku prugu, Vladivostok) i Indiji (Bombaj, Calcutta i dr.), Republici Koreji, Tajvanu, Tajlandu (Bangkok), Indoneziji (Jakarta), Singapuru, Maleziji i Filipinima. Neke od tih zemalja su jeftinom radnom snagom, poreznim i drugim olakšicama privukle tvrtke da tamo proizvode robu za svjetsko tržište (odjeća i obuća, elektronička oprema, igračke, automobili i dr.). Važnu industrijsku proizvodnju imaju još Izrael, Cipar, Turska, Libanon i Jordan.
Trgovina je u Aziji u velikoj mjeri dio tradicije i kulture. Ranije važna dobra (npr. začini) zamijenila su azijska suvremena dobra (npr. nafta), što uz velika tržišta i globalno gospodarstvo čini Aziju trgovački živim područjem. Pojedine aijske zemlje intenzivno sudjeluju u međunarodnoj trgovini; Japan (jedna od vodećih zemalja svjetske trgovine), Kina (uključujući Hong Kong), Tajvan, Republika Koreja, Saudijska Arabija, Singapur, Malezija, Indonezija, Tajland, Indija, Iran, Turska, Izrael, Filipini, Oman. U međusobnoj trgovini azijskih zemalja istaknutu ulogu imaju Japan i zemlje članice ASEAN-a.
Rudarstvo je važna djelatnost većine azijskih zemalja. Azija je svjetski značajna u proizvodnji nafte (preko polovice svjetske proizvodnje), a ne računajući Rusiju, u Aziji se nalazi preko 2/3 svjetski dokazanih rezervi nafte i preko 1/3 rezervi zemnog plina. Najveći proizvođači nafte jesu zemlje Bliskog istoka, Rusija, Kina, Indonezija, Indija, Malezija i dr. Azija ima velike rezerve i proizvodnju kamenog ugljena (najveći svjetski proizvođač Kina; Indija, DR Koreja, Indonezija). Svjetski je značajna proizvodnja ruda kositra (najveći svjetski proizvođač Kina i Indonezija; Malezija), kroma (Kazahstan, Turska, Indija, Filipini, Iran), željeza (najveći svjetski proizvođač Kina; Indija), molibdena (Kina, Kazahstan), volframa (Kina, Kazahstan), mangana (Kina, Rusija, Indija), nikla (Rusija, Kina, Indonezija), cinka (Kina, Kazahstan), boksita (Kina, Indija, Kazahstan) i dr. U Sibiru su razna velika rudna ležišta, ali zbog uvjeta eksploatacije vadi se uglavnom samo vrijedna ruda (nafta i zemni plin, dijamanti, zlato, platina).
Industrijska proizvodnja nejednoliko je razvijena; u mnogo zemalja važna je prehrambena i tekstilna industrija još iz kolonijalnog doba. U pojedinim zemljama razvijena je industrija povezana s preradom ruda. Većina ostale industrijske proizvodnje nalazi se u Japanu, Kini (provincije Liaoning, Shanghai, Hong Kong i dr.), Rusiji (Zauralje, uz Transsibirsku prugu, Vladivostok) i Indiji (Bombaj, Calcutta i dr.), Republici Koreji, Tajvanu, Tajlandu (Bangkok), Indoneziji (Jakarta), Singapuru, Maleziji i Filipinima. Neke od tih zemalja su jeftinom radnom snagom, poreznim i drugim olakšicama privukle tvrtke da tamo proizvode robu za svjetsko tržište (odjeća i obuća, elektronička oprema, igračke, automobili i dr.). Važnu industrijsku proizvodnju imaju još Izrael, Cipar, Turska, Libanon i Jordan.
Trgovina je u Aziji u velikoj mjeri dio tradicije i kulture. Ranije važna dobra (npr. začini) zamijenila su azijska suvremena dobra (npr. nafta), što uz velika tržišta i globalno gospodarstvo čini Aziju trgovački živim područjem. Pojedine aijske zemlje intenzivno sudjeluju u međunarodnoj trgovini; Japan (jedna od vodećih zemalja svjetske trgovine), Kina (uključujući Hong Kong), Tajvan, Republika Koreja, Saudijska Arabija, Singapur, Malezija, Indonezija, Tajland, Indija, Iran, Turska, Izrael, Filipini, Oman. U međusobnoj trgovini azijskih zemalja istaknutu ulogu imaju Japan i zemlje članice ASEAN-a.
Promet
Željeznički i cestovni prometni sustav slabo je razvijen u većem dijelu Azije, posebno ruralnom. Iz opće slike izdvajaju se visokorazvijene azijske zemlje (posebno Japan) sa svojim suvremenim prometnim sustavima. Planine, visočja i nenaseljena prostranstva nepogodnog podneblja otežavaju prometno povezivanje. Željeznički promet važan je u putničkom i robnom prometu, no pruge su često preopterećene. U stepskim i pustinjskim krajevima u prometu su još važne životinje. U monsunskoj Aziji kolski i biciklistički promet postupno zamjenjuje promet motornim vozilima, a živ je promet malim plovilima na rijekama. Razvoj suvremenog riječnog prometa otežavaju velika kolebanja vodostaja, a u sjevernoj Aziji dugotrajna zaleđenost rijeka. Većina međunarodne trgovine odvija se morem; svjetski značajne trgovačke mornarice imaju Singapur, Japan, Kina, Filipini, Rusija, Republika Koreja i Indija. Singapur, luke Japana, Kine (uključivo Hong Kong) i Republike Koreje među vodećim su svjetskim lukama. Luke Bliskog istoka važne su u izvozu nafte. Dobro je razgranat i razvijen zračni promet. Znatniji turistički promet imaju Kina (uključivo Hong Kong), Turska, Singapur, Tajland, Malezija, Indonezija i Cipar.
Povijest
džamija Qubbet-el-Sakrah, Jeruzalem
ukrasni detalj s palače u Pekingu
zidna slika, Rajastan
zlatni Buda u Bangkoku
Budina smrt
Ime Azije prvi su ←133. uporabili Rimljani imenujući time jednu od svojih istočnih provincija. Dioklecijanovim upravno-teritorijalnim razdiobama provincija Azija podijeljena je na više dijelova, ali je njezin dio (sjedište u Efezu) zadržao ime Azija.
Tragovi razvijenoga urbanog života (ostaci Jerihona u Palestini i Çatal Hüyüka u Anatoliji) potvrđeni su još ←6000. na područjima Bliskog istoka koja omeđuju Egejsko more na zapadu, Crno more na sjeveru te Kaspijsko jezero i Perzija. Na tom su prostoru nastale države Sumerana, Akađana, Babilonaca, Asiraca, Hetita, Medijaca, Perzijanaca i Izraelaca.
Područje Prednje Azije bilo je obilježeno čestim smjenama velevlasti tijekom kojih su, nakon okončanja premoći, nekada moćni narodi trajno nestajali. Moćno Perzijsko Carstvo uništio je Aleksandar Veliki (←331), dinastija Seleukida vladala je dijelovima Aleksandrove države sve do jačanja države Parta (←227/26), narod turanskoga podrijetla vladao je golemim prostorima na istočnim granicama Rimskog Carstva, a njihovu je premoć okončala perzijska dinastija Sasanida. Važnu ulogu u povijesnim zbivanjima u Aziji imali su Arapi, koji su, prihvativši islamsku vjeru, utemeljili vlastitu državu u Medini i postupno započeli osvajanja Bliskog istoka, velikih dijelova Afrike, Pirenejskog poluotoka, Perzije i srednje Azije. Prve njihove dinastije bili su Omejidi u Damasku (661–750) i bagdadski Abasidi (750–1258), a pokušaji rekonkiste kršćanskih svetih mjesta doveo je do križarskih ratova. Islamsku vjeru prihvatili su i mnogobrojni nomadski narodi srednje Azije, a najdalje su je na zapad donijeli Osmanlije.
Izoliran zemljopisni položaj Indijskog potkontinenta omogućio je neometan višetisućljetni razvoj hinduističke civilizacije i hinduizma. Nomadski Arijci doselili su se u sjeverne dijelove između ←1800. i ←1500, postupno se miješajući s predarijcima iz doline Gangesa te s dravidskim stanovnicima s juga. U razdoblju vladara Ašoke (←III. st.) te za Delhijskoga sultanata (XIII–XIV. stoljeće) i Mogulskoga Carstva (XVII. stoljeće) došlo je do privremenog objedinjavanja Indijskog potkontinenta u jedinstvenu političku cjelinu.
Na područja jugoistočne Azije znatan utjecaj imale su civilizacije s Indijskog poluotoka i iz Kine. U XVI. stoljeću Burmanci su ustrojili sjedinjeno kraljevstvo.
Istočna Azija, kojom dominira kinesko područje, nastanjena je od druge polovice ←II. tisućljeća, u vrijeme vladavine dinastije Shang (←1523. do ←1050). Njihovi su nasljednici iz dinastija Zhou (←1050. do ←256) i Qin (←221. do ←206) i u to vrijeme postupno se zauzimaju okolna područja i asimilira lokalno žiteljstvo. Osvojen je Korejski poluotok, a u obrambene svrhe podiže se golemi utvrđeni zid, spojen u jedinstvenu cjelinu tek za dinastije Qin. Od vremena dinastije Song (960–1279) središte države postupno se premješta prema južnim krajevima rijeke Yangtze, koji s vremenom postaju napučeniji i gospodarski napredniji od sjevernih područja.
Iako područje Japana nikada nije dospjelo pod kinesko vrhovništvo, kulturni utjecaji iz Kine ili Koreje imali su važan utjecaj na civilizacijske zasade drevnog Japana. Oko 645. usvojen je kineski sustav vladavine, ali je carska uprava ostala podvrgnuta moćnim ratničkim rodovima. Stalnim ratovima između suparničkih obitelji Fujiwara, Taira i Minamoto (do 1192) postupno je izgrađen dualistički sustav vladavine u kojem je car imao tek nominalnu, a šogunske obitelji stvarnu vlast (obitelji Ashikaga 1336–1568. i Tokugawa 1603–1867). Portugalski pokušaji prodora i pokrštavanja nisu postigli uspjeha te se Japan za duga stoljeća zatvorio za svaki oblik stranih utjecaja (do 1854).
Prve prodore na azijski kontinent izvršili su Portugalci koje je Vasco da Gama doveo (1498) do obala Indije; 1510. zauzeli su Gou, 1511. Melaku te utemeljili naseobine u južnoj Kini. Osvajanja Španjolaca započinju 1565. zauzimanjem Filipina, da bi koncem XVI. i početkom XVII. stoljeća, nakon dolaska Nizozemaca i Engleza, područje jugoistočne Azije postalo poprištem suparništva europskih kolonijalnih velesila. U XVII. stoljeću portugalske posjede postupno preotimaju Nizozemci i proširuju se u Indoneziji. U idućem stoljeću Britanci istiskuju Francuze iz Indije, prodiru u nizozemsku Malaju i preotimaju im Ceylon. Nakon 1815. Nizozemci su zadržali Indoneziju, Britanci ovladali Malajskim poluotokom, a Francuzi su zadržali enklave Mahé i Pondichéry u Indijskom oceanu. Tijekom XIX. stoljeća Britanci su ovladali Indijskim potkontinentom do Himalaje te Burmom i Beludžistanom. U drugoj polovici istog stoljeća Francuzi započinju prodor u Indokinu; do početka XX. stoljeća zauzimaju današnji Vijetnam, Laos i Kambodžu. U XIX. stoljeću traju ruski prodori u Zakavkazju i istočno od Kaspijskog jezera; 1858. stječu od Kine područja istočno od rijeka Amura i Usurija do tihooceanske obale i učvršćuju se u Vladivostoku. Istodobno, europske sile vrše pritisak na oslabjelo Kinesko Carstvo koje je nakon opijumskih ratova prisiljeno Britancima predati Hong Kong i ustupiti niz svojih luka za potrebe europskih sila. Koncem XIX. stoljeća u europsko suparništvo umiješao se i Japan koji je, porazivši Kinu (1894–95), zauzeo Formozu i poluotok Liaotung (s potonjeg se morao povući). Istodobno je Kina nizom mjera prisiljena na davanje posebnih povlastica kolonijalnim silama: Rusija stječe dozvolu za gradnju Transsibirske željeznice kroz Mandžuriju, Njemačka zauzima Tsingtao, Francuzi se učvršćuju u Kwantungu, a Britanci u Kowlonu. Godine 1898. SAD, porazivši Španjolce, zauzima Filipine. Nakon pobjede u ratu protiv Rusije (1904–05), Japan proglašava protektorat nad Korejom (koju priključuje 1910).
Nakon 1918. Njemačka je istisnuta iz azijskih kolonija, a područja nekadašnjega Osmanskog Carstva na Bliskom istoku podijelile su Francuska (Sirija i Libanon) i Velika Britanija (Irak, Palestina, Kuvajt, Transjordanija). Godine 1931. Japan je izvršio invaziju na Mandžuriju i ondje uspostavio satelitsku vladu. Godine 1937. započinje napad na Kinu, a u II. svjetskom ratu širi se na cijelu jugoistočnu Aziju, Indokinu, Burmu i Filipine.
Nakon 1945. u Aziji započinje snažan proces dekolonizacije; neovisnost stječu velike zemlje poput Indije i Pakistana (1947), Burme (1948), Indonezije (1949), a 1949. proglašena je NR Kina. Do početka 1970-ih velik dio Azije obilježavaju regionalna suparništva i ratovi (Sjeverni Vijetnam protiv Francuske 1945–54. i SAD-a 1954–73; u južnoj Aziji Indija ratuje protiv Pakistana 1947–49, 1965, 1971. i Kine 1962). Zapadni rub opterećuju arapsko-izraelski ratovi; rat u Koreji traje od 1950. do 1953, a na jugoistoku malajsko-indonezijski rat od 1963–66. Azijskoj podijeljenosti pridonosila je i opredijeljenost za komunistički sustav vlasti (SSSR, Kina) s jedne te postojanje raznorodnih državno-političkih sustava u nizu zemalja (od višestranačkih do monarhijskih) s druge strane. Zanimanje velesila poglavito je bilo usmjereno na regije Arapsko-perzijskog zaljeva i Arapskog poluotoka, važne zbog proizvodnje nafte i plina. Od sredine 1970-ih procese približavanja azijskih zemalja sprječavali su novi ratovi (libanonski 1976, vijetnamsko-kambodžanski 1978–79, kinesko-vijetnamski 1979, jemenski 1979, sovjetsko-afganistanski 1979–89, iransko-irački 1980–88, iračko-kuvajtski 1990–91). Procese globalizacije i brže integracije azijskih prostora u svjetski poredak koncem XX. stoljeća još uvijek sprječava postojanje niza kriznih žarišta, naslijeđe teritorijalnih sukoba, nestabilnost vlasti i gospodarska nerazvijenost mnogih zemalja.