Beethoven, Ludwig van

Ludwig van Beethoven
Beethoven, Ludwig van, njemački i austrijski skladatelj (Bonn, 16. ili 17. XII. 1770 – Beč, 26. III. 1827). Izdanak glazbeničke obitelji flamanskog podrijetla, glazbu učio najprije kod oca i Ch. G. Neffea, već 1784. postaje član dvorskog orkestra, 1792. prelazi u Beč i postaje učenik → Franza Josepha Haydna, 1795. prvi put nastupa javno kao pijanist i objavljuje svoje prve skladbe. U Beču postaje štićenik tamošnje aristokracije, ali ubrzo postupno smanjuje pijanističke nastupe i okreće se stvaralaštvu, možda i zbog toga što je već 1800. primijetio da mu slabi sluh (posve je oglušio 1819). Uz → Mozarta i Haydna Beethoven je najistaknutija ličnost bečke klasike. Kao stvaralac proizašao iz mannheimske škole, radikalno je preobrazio sve glazbene vrste kojima se bavio. Golem je njegov doprinos razvoju europske glazbe koju je, uz revolucionarnu preobrazbu sonatnog oblika (dokumentiranu osobito u klavirskim sonatama i simfonijama), emancipirao i demokratizirao, uzdigavši je tehnički i izražajno na visoku razinu. Njegovo se značenje za povijest europske glazbe može prosuditi i po tome što se njegova djela, spram drugih kompozitora, i danas najčešće izvode. Stvorio je stotinu i tridesetak opusa, no broj skladba nešto je veći (pojedini opusi obuhvaćaju više skladba), a cjelokupan opseg njegovih djela znatno nadmašuje brojevima označenu veličinu, jer gotovo je svim vrstama osjetno proširio dimenzije (pojedini stavci nekih njegovih cikličkih skladbi jednaki su čitavim istovrsnim skladbama njegovih prethodnika). Obilježjima pak svojega glazbenoga govora i izraza, razvijenima u širokom luku od lirskih ugođaja i čeznutljive osjećajnosti do borbenog, herojskog oduševljenja i zanosa, najavio je novo razdoblje u razvoju europske glazbe – razdoblje romantizma. Među njegovim djelima pretežu tzv. velike forme. Od njih je na prvom mjestu devet simfonija, od kojih posebno mjesto pripada trećoj (Eroica), petoj (Sudbinska), šestoj (Pastoralna), sedmoj (prema Wagneru apoteoza plesa) i devetoj (s četvrtim stavkom za soliste i zbor na stihove Ode radosti → Friedricha Schillera). Od orkestralnih skladba tu je jedanaest uvertira (najpoznatije Prometej; Leonora III.; Coriolan; Egmont), zatim skupine plesova, više koračnica, pa one programskog sadržaja (Wellingtonova pobjeda ili Bitka kod Vittorije). U skupini koncertantnih pet je klavirskih koncerata, jedan violinski i jedan trostruki (klavir, violina i violončelo) pa Romanca za violinu i Fantazija za klavir, zbor i orkestar. Skupinu komornih skladba čini 16 gudačkih kvarteta (Harfenquartett, pet “posljednjih”), jedan gudački kvintet, 6 gudačkih i 6 klavirskih trija, oktet i sekstet za duhače, 10 violinskih sonata (Proljetna, Kreutzerova), 5 sonata za violončelo, 32 sonate za klavir (Patetična; Mjesečina/Mondschein; Appassionata; Les adieux, l’absence et le retour; Velika sonata za Hammerklavier). Na vokalno-instrumentalnom području su Missa solemnis, oratorij Krist na Maslinskoj gori, kantata Svečani trenutak, opera Fidelio (Leonore) i popijevke za glas i klavir (ciklus Udaljenoj dragoj).

KOMENTARI i PRIMJEDBE

Za povratne informacije uredništva molimo Vas da ispunite ove rubrike: