čakavsko narječje, jedno od narječja hrvatskog jezika; govori se protežu od Istre preko Kvarnera i Primorja i otokâ do u Dalmaciju; čakavskom narječju pripadaju i gradišćanskohrvatski govori u Gradišću u Austriji, u zapadnoj Mađarskoj i u Slovačkoj. Prije seoba uzrokovanih turskim pritiskom, bilo je proširenije, po cijeloj Dalmaciji te više na sjever i duboko u Bosnu. Osobine svojstvene govorima čakavskoga narječja jesu (prema → Milanu Mogušu): 1. Upotreba zamjenice ča ili zač za “što, zašto”. 2. Čakavski naglasni sustav (tronaglasni sustav brzi–silazni–zavinuti i/ili staro mjesto naglaska i/ili stari naglasni inventar pri pomaku siline). 3. Čakavski odrazi prahrvatski ě ili ikavsko-ekavski po pravilu (e < ě + t, d, n, l, r, s, z + a, o, u, Ø, inače te na kraju riječi i: testo, misit) ili dosljedno e, dosljedno i, dosljedno je. 4. Čakavski izgovor fonema /t’/. 5. Prijelaz prahrvatskog ę u a iza j, č, ž (jazik, počati, žati < język, počęti, žęti). 6. Kondicional s bim, biš, bi, bimo, bite, bi. 7. Prijelaz prahrvatskog d’ < dj u j. 8. Neprisutnost fonema /dž/. Po količini i kombinacijama tih osobina može se određivati stupanj čakavskosti pojedinih govora. Druge osobine čakavsko narječje dijeli što s kajkavskim, što sa štokavskim. Zapisa koji pripadaju čakavskome ima još od X. stoljeća (hrvatske riječi umetnute u latinske dokumente), na njemu su pisani tekstovi kao Valunska ploča (XI. stoljeće), Baščanska ploča (oko 1100), Plominski natpis (XII. stoljeće), Istarski razvod (1275), Vinodolski statut (1288), Kolunićev zbornik (1486) itd., razni statuti primorskih gradova XIII–XVII. stoljeće; na čakavskome je od XV. stoljeća razvijana književnost (→ Marko Marulić, → Petar Hektorović, → Ivan Lučić, → Petar Zoranić i dr.). Čini se da je i podloga štokavskog dubrovačkoga govora bila čakavska.