ćirilica, detalj Miroslavljeva evanđelja, XVIII. stoljeće
ćirilica, rukopisna ćirilica Zaharije Orfelina, XVIII. stoljeće
ćirilica, drugo slavensko pismo, načinjeno u Makedoniji ili u Bugarskoj koncem IX. stoljeća ili početkom X. stoljeća po uzoru na grčku uncijalu, s dopunama za slova kojih u grčkom pismu nema. Nazvana po sv. Ćirilu (Konstantinu), za kojega se smatralo da ju je načinio (on je tvorac glagoljice). Ćirilica se brzo proširila: u Bugarskoj, Makedoniji, Rumunjskoj (njome se rumunjski pisao do 1860, a moldavski do pred kraj XX. stoljeća), u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji, Srbiji, Bosni, Hercegovini, srednjoj Dalmaciji i drugdje. U Ruskom Carstvu i poslije u sovjetsko doba ćirilicom se počelo pisati veoma mnogo jezika (također i u Mongoliji). Najstariji sačuvani ćirilički tekstovi jesu Bugarski natpis iz Dobrudže (943), Gnjezdovski natpis iz Rusije (možda s početka X. stoljeća), Samuilov natpis iz Germana kod Prespanskoga jezera (993) i dr. Vjerojatno su iz XI. stoljeća crkvenoslavenskim jezikom pisani Savina knjiga, Suprasaljski kodeks, Hilandarski odlomci i Odlomci Undoljskoga. Iz srednjovjekovnog svjetovnoga kancelarijskog pisma razvila se → bosančica, kojom se pisalo u Bosni, srednjoj Dalmaciji i Dubrovniku.