dinamika (grčki: dýnamis sila) 1. glazb Stupnjevanje jačine zvuka/tona i znanost o tome. Naziv 1810. uveo švicarski skladatelj, pedagog i glazbeni izdavač Hans Georg Nädeli. Fizikalno jačina zvuka ovisi o amplitudi zvučnih valova, vrsti i broju izvora zvuka. Može se očitavati naglim i postupnim prijelazima iz jednog stupnja jačine u drugi, za čije su označavanje uobičajeni talijanski nazivi ispisivani najčešće skraćenicama. 2. Dio mehanike koji proučava sile i gibanja koja prouzročuju sile. S obzirom na vrstu objekta koji se proučava, dinamika se dijeli na dinamiku materijalne točke, dinamiku čvrstog tijela, dinamiku tekućine (hidrodinamika) i dinamiku plinova (aerodinamika). Najvažnije fizikalne veličine u dinamici materijalne točke jesu: brzina, ubrzanje (akceleracija), masa, sila, impuls, kinetička energija. U dinamici čvrstog tijela još je važan pojam težišta i momenta sile. Osnove dinamike dali su → Galileo Galilei (1638) i → Isaac Newton (1697) koji je formulirao tri osnovna zakona dinamike (tzv. Newtonovi aksiomi) na kojima se temelji cijela tzv. klasična dinamika. Te su zakone razradili Lagrange, Euler, Hamilton, d’Alembert i dr. Klasična se dinamika odnosi na pojave kod kojih je brzina gibanja zanemarivo mala prema brzini svjetlosti. Ako se uzmu u obzir brzine bliske brzini svjetlosti, govori se o relativističkoj dinamici u kojoj vrijede nešto izmijenjeni zakoni (ovisnost mase o brzini, ekvivalencija mase i energije i dr.).