Dvořák, Vinko (Vincenc, Čeněk), hrvatski fizičar češkoga podrijetla (Dušejov, kraj Jihlave, 21. I. 1848 – Zagreb, 6. V. 1922). U Pragu studirao matematiku i fiziku kod → Ernsta Macha, njegov asistent. Doktorirao 1874. i od 1875. prvi profesor fizike na obnovljenome Sveučilištu u Zagrebu (do 1911). Osnovao Fizikalni kabinet. Dekan Mudroslovnoga fakulteta (1881/82. i 1891/92) i rektor Sveučilišta (1893/94). Član JAZU od 1883, Češke akademije od 1893. i dr. Bavio se eksperimentalnom fizikom, posebno akustikom i optikom. U akustici otkrio takozvane stijene u trbusima titranja (1874), cirkulaciju zraka pri titranju u Kundtovim cijevima (Dvořák–Rayleighova cirkulacija, 1875), pojavu akustičkoga privlačenja i odbijanja (1875), otkrio takozvanu Dvořákovu pojavu pri kojoj se ravna pločica (Rayleighova ili Dvořákova pločica) nastoji postaviti okomito na smjer titranja zraka, načinio mjerač apsolutnog intenziteta zvuka (Dvořákov zvučni radiometer, 1881), istraživao mehaničko djelovanje zvuka (Dvořákovo rotacijsko kolo), napravio elektromagnetske sprave za dobivanje jačih i trajnijih zvukova kao i uređaj za mjerenje jakosti tona određene visine (Dvořákov zvukomjer). U optici usavršio metodu strija, to jest sitnih nejednakosti loma svjetlosti u prozirnom sredstvu. Otkrio takozvanu Dvořákovu stereokinetsku pojavu (1872). Prvi u Hrvatskoj izvodio pokuse s X-zrakama (1897) i prvi u nas rendgenski snimio kosti ruke. Proučavao i povijest fizike, osobito → Boškovićev doprinos fizici (1887–88).