Engleska, zastava
Halvellyn, Lake District
Trafalgar Square u Londonu
polje ječma u Suffolku
Newcastle
Engleska, dio Ujedinjenoga Kraljevstva Vel. Britanije i Sjev. Irske; zauzima više od pol. otoka Vel. Britanije, a uključuje i otočje Scilly te otoke Wight i Man; 130 422 km2, 49 089 000 st. (1996). Gl. grad London. U reljefu prevladavaju nisko gorje i zaravni: na S i SZ Cheviot Hills, Peninsko gorje i Kumbrijsko gorje (s jezerskim područjem Lake District), na JZ Cotswold Hills i ravnjaci Exmoor i Dartmoor, a na JI kredno pobrđe Downs i Chiltern Hills, između kojih je Londonska zavala. U i dijelu prevladavaju nizine i pobrđa. Na obalama, uz mnogobrojne zaljeve, uvale i estuarije razvile su se velike luke (London, Southampton, Newcastle upon Tyne, Liverpool, Bristol, Middlesbrough, Hull i dr.). Duljina obale 3200 km. Klima je oceanska; prosj. temperatura najtoplijeg mjeseca (srpanj) je 16 °C, a najhladnijeg (siječanj) 4 °C. Česte su magle i naoblaka, posebice u unutrašnjosti. Godišnje padne oko 760 mm padalina, više na Z, manje na I. Gl. r. Temza na J, Ouse u sr. dijelu, Humber na SI, Mersey na Z i Severn na JZ. Poljoprivreda prevladava u nizinskom i i j dijelu; žitarice (najviše ječam), povrće, voće, mliječni proizvodi, meso i dr. Na brdskim pašnjacima z i s Engleske ovčarstvo; uz obalu ribarstvo. Nekada bogata ležišta željezne rude i kamenog ugljena bila su osnovom rane industrijalizacije. Ind. je većinom koncentrirana u širokom pojasu između Manchestera i Londona; ind. motornih vozila, zrakoplova, lokomotiva, strojogradnja, metalurgija, elektrotehn., petrokemijska, tekstilna ind. (najstarija) i dr. Turizam. Raspored stanovništva je neravnomjeran; najveća je gustoća između Londona, Liverpoola i Leedsa, dok su rubna područja (Cornwall i dr.) rijetko naseljena. Prvi gradovi nastali su u rim. doba, a poslije se, u norm. razdoblju, razvijaju trgovišta uz utvrđene zamke. Razvoj prekomorske trgovine u XVII. i XVIII. st. potiče razvoj luka na z i jz obali, a u industr. revoluciji (od poč. XIX. st.) razvili su se današnji veliki industr. gradovi. Nakon II. svj. rata, radi rasterećenja matičnih gradova, grade se tzv. novi gradovi (new towns) na rubovima velikih aglomeracija. Oko 37% stanovništva Engleske živi u sedam velikih konurbacija: Greater London (7,1 mil. st.), West Midlands (središte Birmingham), Greater Manchester, West Yorkshire (središte Leeds), South Yorkshire (središte Sheffield), Merseyside (središte Liverpool) i Tyne and Wear (središte Newcastle). Ostali veći gradovi: Bradford, Bristol, Wakefield, Dudley, Wigan, Coventry, Leicester, Sunderland, Doncaster, Stockport, Nottingham i dr.
Povijest
Vilim I. Osvajač u bitki kraj Hastingsa
Edvard III. u Stogodišnjem ratu
Hadrijanov zid
Devon
jezero Ennerdale Water, nacionalni park Lake District
Shropshire, Much Wenlock
kuće u Kenilworthu
Prvi poznati stanovnici područja E. bili su iberskoga podrijetla (←III. tisućljeće); nakon ←600. svladala su ih kelt. plemena (Gali, Briti, Belgi) tijekom dviju invazija donijevši brončano i, zatim, željezno oruđe i oružje te druidsku vjeru. God. 43. njima su zavladali Rimljani i ustrojili provinciju (Britania); 62. ugušili su ustanak brit. starosjedioca predvođenih kraljicom Boadiceom. Kada su se Rimljani u prvoj pol. V. st. povukli, područje E. bilo je izloženo napadima Pikta sa S, a zatim i germ. plemena Angla, Sasa i Juta, koji potiskuju Kelte u Wales i Cornwall te uspostavljaju svoja kraljevstva Kent, Sussex, Essex, Wessex, Ist. Angliju, Merciju i Northumbriju. U VI. st. počinje kristijanizacija E.; uporedo traje borba pojedinih vladara za prevlast. U drugoj pol. VII. st. premoć ima Northumbrija, u VIII. st. Mercija, a od IX. st. Wessex. U IX. st. počinje invazija Danaca; kralj Wessexa Alfred Veliki (871–99) porazio je Dance 878. i potisnuo ih na S, a njegovi su nasljednici oslobodili cijelu zemlju do sred. X. st. Danci su ponovno zavladali za Knuta I. Velikog (1016–35), kralja Danske, Engleske i Norveške. Sredinom XI. stoljeća prodiru Normani pod Vilimom, vojvodom Normandije, koji stupa na englesko prijestolje pobjedom nad → Haroldom II. Godwinsonom (posljednji anglosaski kralj E.) u bitki kraj Hastingsa (1066). Tijekom vladanja → Vilima I. Osvajača (1066–87) i njegovih nasljednika uspostavljaju se feudalni odnosi, velik broj seljaka dospijeva u kmetski položaj i provodi se prvi popis zemlje (Domesday Book). Isprva prevladavaju utjecaji francuske kulture i jezika (u vladajućem sloju); postupno se normanski osvajači stapaju s domaćim žiteljstvom te se spajanjem anglosaskih i francuskih sastavnica razvio tijekom idućih triju stoljeća novi engleski jezik i formirala engleska nacija. Borbe za prijestolje nakon smrti posljednjega Vilimova potomka Henrika I. (1100–35) okončane su nagodbom te kraljem postaje Henrik II. (1154–89) iz vladarske kuće Plantagenet-Anjou, koja vlada Engleskom i velikim dijelom zapadne Francuske do 1399. Njegova sina → Rikarda I. Lavljeg Srca (1189–99), sudionika III. križarske vojne, naslijedio je → Ivan Bez Zemlje (1199–1216), koji je u ratovima s Francuskom izgubio gotovo sve tamošnje posjede; njega su engleski velikaši prisilili da objavi Veliku povelju sloboda (→ Magna Charta Libertatum, 1215), kojom je ograničena kraljevska vlast, a podanicima osigurana određena pravna zaštita. U novome sukobu između vladara i velikaša, predvođenih Simonom od Monforta (1264–65), zarobljen je kralj → Henrik III. (1216–72). Njegov je sin → Eduard I. Krakati (1239–1307) uspostavio kraljevsku vlast, proveo zakonodavne reforme i zauzeo Wales (1282–83); financijske teškoće navele su ga da 1295. sazove prvi parlament u kojem su bili zastupljeni svi staleži. Za Eduarda III. (1327–77) E. započinje Stogodišnji rat s Francuskom (1337–1453), vođen, s promjenjivom srećom, za Rikarda II. (1377–99), Henrika IV. od Lancastera (1399–1413) i Henrika V. (1413–22). Nakon pobjede kod Azincourta (1415), Englezi su ovladali sjev. Francuskom, ali su Francuzi konačno uspjeli zaustaviti i potisnuti engl. postrojbe kralja Henrika VI. (1422–61. i 1470–71), tako da su po okončanju rata Englezi na franc. teritoriju zadržali samo Calais. Tijekom XIV. i XV. st. jačaju engl. gradovi kao trg.-obrtnička i prom. središta, a građanstvo ima sve zapaženiju ulogu u društv., polit. i kult. životu. God. 1381. izbija veliki seljački ustanak pod vodstvom Wata Tylera, a u crkv. životu pojavljuje se reformatorski pokret Johna Wycliffa. Neposredno po okončanju Stogodišnjeg rata izbija prijestolonasljedni rat između dviju sporednih linija dinastije Plantagenet – York (u grbu je bijela ruža) i Lancaster (crvena ruža u grbu), poznat kao Rat dviju ruža (1455–85), koji je nakon vladanja Eduarda IV. (1461–70. i 1471–83) i Rikarda III. (1483–85) iz dinastije York okončan pomirbom i ženidbom Henrika VII. Tudora (1485–1509) Elizabetom od Yorka; time 1485. na prijestolje dolazi dinastija Tudor (1485–1603) za koje je učvršćena apsolutna kralj. vlast. Za Henrika VIII. (1509–47) raskinute su veze s papom i utemeljena neovisna Anglikanska crkva. Vrhunac gosp. i pom. moći E. dostiže za vladavine Elizabete I. (1558–1603), kada je pobjedom nad španj. nepobjedivom armadom postala prvom svj. pom. silom. S Jakovom I. (1603–25) dolazi na prijestolje škot. dinastija Stuart, čime je Škotska postala sjedinjena s E. Za njegova nasljednika Karla I. (1625–49) produbljuje se sukob između vladara, koji inzistira na vladarevu “božanskom pravu”, i parlamenta, koji zahtijeva nadzor nad drž. politikom; to je dovelo do revolucije i građ. rata (1642–52) u kojoj je kralj zarobljen, osuđen i pogubljen (1649), monarhija ukinuta i zamijenjena republikom (Commonwealth), a Oliver Cromwell (prvak puritanaca) izabran za lorda protektora Engleske, Škotske i Irske (1653–58). Cromwell je ugušio irski ustanak (1649–50), porazio Škote (1651), a Plovidbenim zakonom (1651) i ratom s Nizozemskom (1652–54) nanio težak udarac niz. pom. trgovini; 1653. raspustio je parlament. Reakcija na vladavinu puritanaca uskoro je olakšala obnovu monarhije te su 1660. Stuartovci ponovno dovedeni na vlast. Za Karla II. (1660–85) parlament je proširio i učvrstio svoja prava; stvaraju se dvije polit. stranke: torijevska (konzervativci) i vigovska (liberali). Obje su stranke zajednički istupile protiv Jakova II. (1685–88) koji je pokušao rehabilitirati katolicizam i vladati apsolutistički te su ga svrgnule (tzv. “slavna revolucija” ili “revolucija bez krvi”). Na prijestolje je doveden niz. namjesnik Vilim III. Oranski (1689–1702), koji je Deklaracijom o pravima potvrdio prava parlamenta, a Aktom o toleranciji dopustio slobodu vjeroispovijedanja. Suparništvo s Francuskom dovodi do ratova (1689–97. i 1701–14). Tijekom tog vremena E. ulazi u razdoblje nove gosp. i kolon. ekspanzije. Godine 1707. na osnovi Zakona o uniji provedeno je ujedinjenje E. i Škotske u zajedničku državu za koju se počeo upotrebljavati naziv → Velika Britanija.
Umjetnost
skulptura H. Moorea u yorkshirskom parku skulptura
W. Turner Tegljenje broda Temeraire, London, National Gallery
Mevagissey, Cornwall
Kings Chapel College, Cambridge
J. Turner, vaza s dekoracijama
Th. Gainsborough Mrs. Robinson, London, zbirka Wallace
Najstariji nalazi oružja i oruđa potječu iz paleolitika (kultura Crag); neolitički grobni nalazi sadrže keramiku bez ornamenta, koštane vrške kopalja i harpuna. Potkraj neolitika i poč. brončanoga doba pojavljuju se megalitički spomenici (dolmeni i menhiri); najčuveniji je kultni hram Stonehenge kraj Salisburyja. Prodorom Kelta u ←V. st. razvija se brončanodobna kultura otočki keltski stil pretrpan ornamentima spirala, puža, vitica i sl., poglavito na oružju (emajlirani štit iz Temze), posuđu, ogledalima i nakitu (raskošne zlatne narukvice i torkvesi). Iz doba rim. osvajanja sačuvani su mnogobrojni spomenici (terme, utvrde, hramovi, mitreji s bogatom figuralnom plastikom, vile s mozaicima i dr.); najmonumentalniji spomenik je kilometarski kameni zid Vallum Hadriani (prva pol. II. st.). Keltski se utjecaj očuvao kroz razdoblje rim. vladavine i postao je odlučan čimbenik u formiranju engl. umjetnosti u ranome sr. vijeku u anglosaskom razdoblju koje traje od V. st. do pada zemlje pod vlast Normana (1066). Anglosasi su preuzeli germansku i keltsku ornamentiku u urešavanju nakita (lokalitet Sutton-Hoo “blago kralja Ethelhera, o. 660); nastavljaju rim. građevnu tradiciju, poglavito u crkvama bazilikalnog tipa od kamena (crkva u Escombu, Durham, VII. st.), ali su kroz više stoljeća zadržali drvenu arhitekturu (crkva u Greenstedu, Essex, 1013). Od kiparskih ostvarenja ističu se monumentalni kameni križevi, nastali pod keltskim, biz. i orijentalnim utjecajima urešeni figuralnim prizorima iz “Biblije” i legenda te bogatom ornamentikom spirale, pleter i lozica i dr. (Križ iz Rutwella, 684). Istaknuto mjesto imaju iluminirani rukopisi koji su se izrađivali u brojnim iluminatorskim radionicama (u Lindisfarneu kraj Durhama iluminiran je znameniti “Evanđelistar sv. Cuthberta”, kraj VII. ili poč. VIII. st.). S vremenom kvaliteta iluminacija opada; sred. X. st. ističe se winchesterska škola (“Aethelwoldov benedikcional”). Posebna inačica anglosaskih minijatura zadržala se do sred. XI. st. i utjecala je na razvoj eur., napose franc. iluminacija. U zlatarstvu je vidljiv jak germ. utjecaj (fibule, privjesci, kopče), a u sitnoj plastici isprepleću se germ. sa sredozemnim utjecajem (koštana kutijica Franks casket, VIII. st.). Normanski stil uslijedio je padom Engleske pod norm. vlast; tada norm. graditelji prilagođuju elemente norm. romanike domaćoj tradiciji. Crkve su longitudinalne bazilike, presječene obično dvobrodnim transeptom, kor je pravokutan s ravnim završetkom, a dominantni četverougaoni toranj izdiže se nad križištem; ispod kora redovito je kripta. Tako su izgrađeni najstariji dijelovi prvostolnica u Canterburyju, Winchesteru, Elyju, Gloucesteru, Chichesteru, a najznačajnija je građevina toga razdoblja prvostolnica u Durhamu (1093). Raskošni kiparski radovi s bibl. prizorima, te prikazima životinja i mjeseci urešavaju portale i kapitele (reljef Lazarovo uskrsnuće na prvostolnici u Chichesteru, 1120–25). Uz norm. stilske značajke zapažaju se na zlatarskim predmetima biz. i sjev. franc. utjecaj (svijećnjak iz Gloucestera, poč. XII. st.). U slikarstvu i dalje prevladava iluminacija u koju sve jače prodiru kontinentalni i biz. utjecaji; značajne su škole u Canterburyju i Winchesteru (“Psaltir Eadwine”, 1150). Posebno mjesto pripada tapiseriji iz Bayeuxa (također tapiserija kraljice Matilde, druga pol. XII. st.) na kojoj su šarenom vunom na 70 m dugom lanenom platnu izvezeni gl. događaji iz doba norm. invazije Engleske.
Gotika se iz Francuske u Englesku širi u kasnim desetljećima XII. st. Koriste se njezini konstruktivni i dekorativni elementi koji ni u jednoj razvojnoj fazi potpuno ne prevladavaju tradic. oblike norm. stila. Rana faza gotike je Early English, od 1175. do o. 1250. (korovi prvostolnica u Canterburyju i Wellsu, u Lincolnu – prvo nadsvođenje zvjezdastim rasporedom rebara – Worcesteru, Yorku i dr.). U razdoblju dekorativne faze (Decorated Style), koja traje do o. 1350, podižu se građevine bogatije konstrukcije svodova i rasčlanjenijih stupova i potpornja; u strukturi sakralnih građevina naglašen je vertikalizam; na pročeljima su redovito duboki, plastikom bogato urešeni portali i veliki prozori raskošne dekoracije (prvostolnice u Exeteru, Yorku, Lincolnu, Wellsu, Elyju i dr.). Treća faza gotike, tzv. perpendikularni stil (Perpendicular Style), traje otprilike do 1520, ali se kao lik. izraz javlja tijekom XVIII. i kroz historicizam XIX. st. Gl. su oznake ovoga stila lepezasti sustav rebara koji se na svodu spajaju u zaglavnome kamenu i rešetkasta mreža kamenih stupića na prozorima (kapela sv. Jurja u Windsoru, završni izgled prvostolnica u Winchesteru, Gloucesteru, Canterburyju, Peterboroughu i pojedini objekti sveučilišta u Cambridgeu i Oxfordu). Elementi norm. stila (masivnost, zatvorenost vanj. plašta) i gotike (dekorativna funkcija, konstrukcija svoda) isprepleću se na mnogobrojnim zamcima, dvorcima, tvrđavama i kaštelima (Tower u Londonu, Bodiam u Sussexu). Isprva bujna i slikovita got. skulptura (reljefi prvostolnice u Lincolnu, druga pol. XIII. st.), tijekom XIV. st. postaje ukočena (galerija kraljeva u prvostolnicama u Linchfieldu i Lincolnu). Posebno mjesto ima grobna plastika; nadgrobne ploče, od bronce, kamena i alabastra, s likovima pokojnika individualiziranih fizionomija, nalaze se u Westminsterskoj opatiji u Londonu (Eduard II. umro 1377) te u prvostolnicama u Wellsu, Elyju i Canterburyju. Slikarstvo u doba gotike još je vezano za iluminiranje knjiga (“Westminsterski psaltir”, o. 1220). Javljaju se imena prvih iluminatora (Matthaeus Parisiensis, oslikao “Historia Anglorum”, o. 1245–50). Uz dvorski stil javljaju se i minijature narativnoga pučkog izraza (kronike, bestijariji i sl.). Vitraji se izrađuju od ranog XIII. st. (Canterbury, Lincoln) pod franc. utjecajima, a prvi engl. majstori javljaju se u kasnom XV. st. (Thomas iz Oxforda). Prve zidne slike nastaju pod franc. utjecajem ili se uvoze iz Francuske (Winchester, Chichester). Sačuvao se malen broj slika na drvu (raspeće iz Newporta, diptih kralja Rikarda II.).
Renesansa i klasicizam. U perpendikularni stil prodiru renesansni elementi tijekom XVI. st. posredstvom tal. dekoratera koji rade na dvorcu Hampton Courtu (Giovanni da Maiano). Između 1520–58. nastaje tzv. tudorski stil (kapela Henrika VII. u Westminsterskoj opatiji u Londonu). Nakon prekida s Rimom, u engl. umjetnosti prevladavaju flam. i njem. utjecaji. Ideje A. Palladija prodiru u engl. arhitekturu na samom poč. XVII. st., a njegova djela i ideje ostaju uzorom graditeljima do sred. XVIII. st. (paladijanizam). Hol. slikar H. Holbein ml., kao dvorski slikar kralja Henrika VIII., snažno je utjecao na formiranje engl. slikarstva, poglavito portretnog. U vrijeme vladavine Elizabete I. najvrjednija ostvarenja u slikarstvu su portretne minijature (N. Hilliard).
Poč. XVII. st. graditelj I. Jones primjenjuje elemente tal. renesansne arhitekture s diskretnom baroknom dekoracijom (Queen’s House, Banqueting House). Palladijevu tradiciju dosljedno nastavlja njegov učenik Ch. Wren, koji nakon velikog požara 1666. intenzivno obnavlja opustošeni London (urbanizira središte grada, podiže oko 25 crkava, od kojih je najmonumentalnija sv. Pavla, i Greenwich Hospital). Njegovi sljedbenici su N. Hawksmoor (Queen’s College u Oxfordu) i J. Gibbs (St. Martin-in-the-Fields u Londonu i knjižnica Radcliffe u Oxfordu). Oko 1765. ant. utjecaji dolaze izravno iz grč. i rim. arhitekture; graditelj prijelaznog razdoblja paladijanizma u klasicizam je W. Kent (Horse Guards u Londonu i Holkham Hall u Norfolku), a najdosljednjiji pobornici novoga su braća R. i J. Adam, autori niza urbanističkih arhit. rješenja u Londonu (Adelphi Terrace, Stratford Place), te noviteta u uređenju unutar. prostorija (primjenjuju element rim. antike, posebno pompejanske dekoracije, i stvaraju tzv. Adamov stil). Uz njih gl. predstavnik klasicizma i gl. tvorac engl. tipa parka je W. Chambers (park Kew Gardens, Somerset House u Londonu). Engl. majstori stolari ugl. oponašaju franc. uzore; tvorac novoga stila je Th. Chippendale koji je spojio franc. rokoko s jednostavnim elementima engl. baroka (tzv. chippendale stil). Jednostavnije pokućstvo radili su majstori G. Hepplewite i Th. Sheraton. Klasicistički se elementi koriste u proizvodnji keramike; ističe se kamenina i porculan manufakture J. Wedgwooda. Graditelji J. Wyatt i T. Rickman obnavljaju got. elemente na klasicističkim zdanjima. Na kiparskim ostvarenjima u Engleskoj XVII. st. isprepleću se renesansni i barokni elementi (N. Stone i G. Gibbons). Najznačajniji predstavnik klasicističke plastike je J. Flaxman, autor mnogobrojnih mitol. prikaza, reljefa, nadgrobnih ploča; radio je i modele za manufakturu Wedgwood. Engl. slikarstvo XVII. i djelomično XVIII. st. trajno je obilježio dvorski slikar Karla I. Flamanac A. van Dyck, a Nizozemac P. Lely prvi je u engl. portretnom slikarstvu dao obilježja eur. baroka. Tradic. prevlast slikara s kontinenta prekida W. Hogarth, koji je u ciklusima realističkih žanr-prizora kritički prikazao soc. i polit. prilike u zemlji. Gl. portretisti XVIII. st. su suvremenici i gl. takmaci J. Reynolds (slikar dopadljivih portreta aristokracije) i Th. Gainsborough (portreti rafinirana kolorita i profinjene elegancije); slijede ih G. Romney, H. Reaburn i dr. Sred. XVIII. st. prvi slikar krajolika je R. Wilson; otada krajolik postaje jedan od glavnijih motiva engl. slikarstva. Autori tog slikarstva su pod tal. utjecajem i obično ih slikaju tehnikom akvarela (npr. Th. Gainsborough). Animalističke motive visoke kvalitete slikaju G. Stubbs i B. Marshall. Tijekom stoljeća javljaju se vrsni karikaturisti (Th. Rowlandson, J. Gillray i dr.).
U XIX. st. u arhitekturi se isprepleću neogotika (Gothic Revival) i klasicizam. Gl. zagovornici ovoga stila su arhitekti A. W. N. Pugin, C. Barry koji su izgradili golem kompleks londonskog Parlamenta. G. Scott u Edinburghu projektira prvostolnicu. U duhu gotike restauriraju se i podižu mnogi sakralni i profani objekti (dvorac Windsor), a u duhu klasicizma podižu se mnogobrojni javni objekti (J. Slone gradi londonsku Bank of England; W. Wilkins National Gallery; R. Smirke British Museum). U doba kraljice Viktorije (1837–1901) arhitektura je u znaku historicizma (javni objekti, crkve, trg. i stamb. kuće), a istodobno nastaju značajne konstrukcije od željeza i stakla (Kristalna palača J. Paxtona). Reformatorske zamisli W. Morrisa znatno su pridonijele obnovi zanimanja za eur. arhitekturu; gl. predstavnici P. S. Webb, Ch. F. A. Voysey, R. N. Show i nešto poslije E. Howard. Kiparska djela nastaju u duhu historijskih stilova i to ugl. javni i nadgrobni spomenici te portretna poprsja. Važniji kipari toga doba jesu: J. Gibson, A. Stevens i R. Westmacott. Slikarstvo s poč. XIX. st. dobiva poticaje s kontinenta; nove kolorističke odnose u slikanju krajolika rabe W. Turner i J. Constable, čime anticipiraju impresionizam, kao i R. P. Bonington. U portretnom slikarstvu ističu se T. Lawrence i H. Reaburn; žanr-prizorima D. Wilkie. Posebno mjesto zauzima W. Blake, koji mističnim vizijama ilustrira “Bibliju”, Dantea i Shakespearea. God. 1848. utemeljuje se pokret prerafaelitsko bratstvo, koje se ugledalo na slikarstvo rane renesanse (W. H. Hunt, D. G. Rossetti, J. E. Millais) i slikaju kršć. i viteške prizore te motive iz legenda i romantičarske književnosti. Gl. predstavnici simbolističkih tendencija jesu: E. Burne-Jones i W. Morris, a viktorijanskog žanr i pov. slikarstva W. Dyce, W. P. Frith. Posebno rafinirane vedute engl. i tal. gradova ostvario je J. A. M. Whitler, podrijetlom Amerikanac, a posebnom inačicom franc. impresionizma slikali su W. Steer, W. R. Sickert i W. Nicholson. Vrhunac graf. umijeća postiže A. V. Beardsley i F. Brangwyn. U umj. obrtu, kao reakcija na pad ukusa i pojačanu industrijalizaciju, J. Ruskin i W. Morris osnivaju umj. pokret Arts and Crafts koji promiče i unapređuje umj. oblikovanje pokućstva, metala, keramike i tiskarskih radova; značajni doprinosi oblikovatelja i arhitekata A. H. Mackmurda i Ch. R. Mackintosha te crtača i ilustratora A. V. Beardsley. Prvi umj. fotografi u Engleskoj bili su: W. H. F. Talbot (fotografijama ilustrirao knjigu “Olovka prirode”), D. O. Hill, R. Adams i J. Margaret Cameron (krajolici i portreti), E. Muybridges (aktovi) i R. Fenton (prvi snimatelj ratnih prizora).
XX. stoljeće. Arhitektura s poč. XX. st. slijedi historijske stilove; rijetki arhitekti slijede moderne eur. tendencije (E. Lutyens Britanska kuća u Londonu, 1920–24); otada u Englesku prodiru utjecaji franc. art décoa, njem. ekspresionizma i niz. funkcionalizma. Nakon II. svj. rata afirmirale su se ideje suvr. arhitekture i radikalna urbanistička rješenja (londonski City). Među suvr. arhitektima ističu se: R. Mathew (Royal Festival Hall u Londonu), J. Gowan (Tehnološki fakultet u Leicesteru), N. Foster, J. Stirling, T. Fretton, J. Ritchie, M. Hopkins, J. Dixon, N. Grimshaw i dr.; od najznačajnijih ostvarenja izvan Engleske R. Rogers (Centar Georges Pompidou u Parizu) i N. Foster (Nova zgrada Reichstaga u Berlinu). Poč. XX. st. u kiparstvu jačaju utjecaji s kontinenta; stvaraju slobodnija i suvremenija djela J. Epstein, E. Gilli, F. Hardiman. Najmarkantnija figura engl. kiparstva je H. Moore, uz njega B. Hepworth radi apstraktne oblike, a B. Nicholson djela geometrijske apstrakcije, Lynn Chadwick autorica je prostornih konstrukcija mobila. Među značajnije kipare spadaju: R. C. Butler, K. Armitage, E. Paolozzi, R. Adams, A. Caro, A. Jones, T. Cragg, A. Gormley i dr. Na engl. lik. sceni pred. I. svj. rat javlja se avangardni pokret vorticizam (P. W. Lewis, D. Bomberg); više pristaša imali su kubizam, konstruktivizam i nadrealizam (S. Spenser, B. Nicholson, V. Pasmore, P. Nash). Ekspresionizam i apstraktno slikarstvo zastupljeni su na kompozicijama G. Sutherlanda i F. Bacona, J. Pipera i dr.; pop-artu pripadaju R. Hamilton, D. Hockney, A. Jones i amer. slikar Kitaj; op-artistički slika B. Riley. Apstraktnim ekspresionizmom slikaju A. Davie, P. Layton; jedan od značajnijih minimalista je P. Joseph, a fotorealistički slika L. Freud; konceptualnom umjetnošću bavili su se B. McLean, R. Long, H. Fulton, a međunar. ugled svojim apsurdnim performansima stekli su Gilbert & George.