fiziokrati, ekonomisti koji su živjeli i radili u Francuskoj u XVIII. stoljeću. Njihov naziv izveden je iz naslova zbirke radova njihova najznačajnijeg predstavnika i osnivača → Françoisa Quesnaya, Physiocratie (1767). Prva moderna ekonomska škola pokriva razdoblje od dvadesetak godina, od 1756. kad je Quesnay objavio prvi rad iz područja ekonomije u Diderotovoj Enciklopediji, do 1777. godine kad je izišlo djelo O društvenom poretku pravnika i ekonomista G.-F. Le Trosnea. Fiziokratska škola prva izgrađuje cjelovit pogled na gospodarski život, nastaje kao reakcija na teške gospodarske prilike u Francuskoj te kao oštra kritika merkantilističke teorije i politike. Država je ponajprije čuvar vlasništva. Pojedinci imaju vlastite interese koji ih potiču na djelovanje, a podudaraju se s interesima cjeline. Stoga se gospodarstvo prepušteno samo sebi razvija silom svojih unutarnjih zakona, bez posredovanja i interveniranja države. Na načelima laissez faire – laissez passer i slobodne konkurencije temelji se cjelokupna ekonomska aktivnost društva. Izvori društvenoga bogatstva nalaze se u poljoprivrednoj proizvodnji. Najveća je zasluga fiziokrata što predmet istraživanja političke ekonomije iz područja trgovine prenose u područje proizvodnje. Središte je fiziokratske analize potraga za ekonomskim viškom koji nastaje u poljoprivredi, za čistim proizvodom. Odbacuju merkantilističko vjerovanje da se bogatstvo stvara trgovinom. Fiziokrati su podijeli društvo na tri klase: proizvodnu klasu poljoprivrednika, klasu vlasnika i sterilnu klasu industrijalaca, obrtnika i trgovaca. Na toj trodiobi izgrađen je prvi agregatni model jednostavne reprodukcije društvenoga bogatstva, poznata Quesnayeva ekonomska tablica (Tableau économique, 1758). Najznačajniji fiziokrati: A. R. J. Turgot, Du Pont de Nemours, Victor Riqueti de Mirabeau, Nicolas Baudeau, Pierre-Paul Lemercier de La Rivière i François-Guillaume Le Trosne.