 |
|
| Službeni naziv: | Država Izrael, Medinat Yisra’el (hebrejski), Dawlat Isra’il (arapski) |
| Površina: | 20 991 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2001): 6 363 000 (303 stanovnika/km2); 92% gradsko |
| Glavni grad | Jeruzalem (Yerushalayim/Al-Quds), 705 300 stanovnika (procjena 2004) |
| Upravna podjela | 6 distrikata |
| Službeni jezici | hebrejski i arapski |
| Valuta | novi šekel = 100 agorota |
Izrael, država u jugozap. Aziji (Bliski istok), uz ist. obalu Sredozemnog mora, na J izlazi u Akabski zaljev, dio Crvenog mora; graniči s Libanonom na S, Sirijom na SI, Jordanom na I te Egiptom na JZ; ima 273 km morske obale.
Prirodna obilježja
Tel Aviv
Jeruzalem, zid plača
U prir.-geogr. smislu u Izraelu se mogu izdvojiti četiri osnovne cjeline. Uz nisku obalu Sredozemnog mora pruža se o. 190 km duga i 2–30 km široka nizina građena od tercijarnih i kvartarnih nanosa prekinuta samo izdankom vapnenačkoga Karmelskoga gorja kraj Haife. Na nižoj razini izdvajaju se Ezrelonska ravnica ( s od Haife), Šaronska ravnica (između Haife i Tel Aviv-Yafoa) te Judejska ravnica ( j od Tel Aviv-Yafoa). Nizina je demografsko i gosp. žarište zemlje. Na I, duž jordanske granice, pruža se tektonski jarak koji je velikim dijelom i ispod morske razine. Strmih je strana, dno mu je ispunjeno kvartarnim riječnim nanosima. Sjev. polovicom protječe r. Jordan koja se ulijeva u Mrtvo more, najveću depresiju na Zemlji (-398 m), a na J se nastavlja sve do Akabskog zaljeva. Između tih dviju cjelina u sjev. polovici zemlje prostire se 700–1000 m visoko krševito gorje građeno od mezozojskih vapnenaca. To su Judejsko i Samarijsko gorje (oba se gotovo u cijelosti nalaze na okupiranom području Zap. obale – danas pod palestinskom samoupravom) te Galilejsko gorje na krajnjem S. Tu je i najviši vrh Izraela, Har Meron (arap. Jebel Jarmaq), 1208 m. Gorski niz prekinut je Ezrelonskom ravnicom koja se između Galilejskoga i Samarijskoga gorja pruža od sredozemne obale do tektonskog jarka. Četvrtu, najveću cjelinu, čini pustinja Negev koja zauzima cijeli juž. Izrael, odn. o. 60% površine zemlje. Sastoji se od velikih ravnjaka vis. o. 700 m n.m., a u juž. dijelu od gorja koja dosežu 1000 m. U priobalju prevladava sredozemna klima koja prema unutrašnjosti prelazi u polupustinjasku, a na J u pustinjsku. Srednje siječanjske temp. kreću se od 9 do 14 °C, sr. kolovoške od 23 do 27 °C, a pretežno ovise o udaljenosti od mora (povećanje amplituda) i nadmorskoj visini. Ljeti dnevne temp. često premašuju 35, pa i 40 °C. Količina padalina općenito se smanjuje od S prema J i od obale prema unutrašnjosti. Na krajnjem J ima ih 150 mm ili manje, u obalnoj nizini 500–600 mm, u dolini Jordana 200–300 mm, a u juž. dijelu potoline i manje od 50 mm. Najviše padalina ima u sjev. gorju, o. 1000 mm, gdje dio može biti i u obliku snijega. Padaline su vrlo neravnomjerno raspoređene, gotove sva količina padne od studenog do ožujka. Prir. bjelogorična hrastova šuma gotovo je nestala ili degradirana u makiju koja prema J prelazi u stepu i polupustinju. U juž. Negevu i dijelu juž. tektonskog jarka je pustinja. Pod šumama je o. 6% teritorija, i to nakon intenzivnog pošumljavanja (o. 200 mil. posađenih sadnica od osnutka Izraela). Najvažnija rijeka je Jordan (hebr. Ha-yarden, arap. Nahr Al-urdun), koja dotječe iz Libanona, protječe kroz Galilejsko jezero i ulijeva se u Mrtvo more. Sa središnjeg visočja prema Sredozemnome moru otječe nekoliko povremenih tokova te dva stalna: rijeke Qishon i Yarkon. S juž. strane u Mrtvo more utječe vadi Al Arabah (hebr. Ha-’arava). Mrtvo more (hebr. Yam Ha-melah, arap. Al-bahr Al-mayyit) jezero je iznimno velike slanoće (300‰ u površinskom do 330‰ u dubljim dijelovima), površine nešto veće od 1000 km2, najveće dubine oko 400 m. Galilejsko (ili Tiberijsko, Genezaretsko jezero, hebr. Yam Kinneret, arap. Buhayrat Tabariya), 166 km2, dubine do 48 m, slatkovodno je jezero u sjev. Izraelu u koje utječe i iz kojega istječe r. Jordan. Nalazi se u depresiji, površina mu je na o. -209 m, iznimno važno u vodoopskrbi, iz njega se voda odvodi na obalu i na J sve do pustinje Negev. Za opskrbu pitkom vodom i natapanje, koje je u Izraelu vrlo razvijeno, veliku važnost imaju i bogata krška vrela u gorju na Zap. obali.
Stanovništvo
Tel Aviv, sinagoga
Nazareth, crkva Navještenja
Stanovništvo Izraela čine u velikoj većini Židovi (oko 81%) koji govore hebrejskim jezikom (ivrit) . On pripada semitskoj skupini jezika i piše se tzv. kvadratnim hebr. pismom. Ostatak st. većinom su Palestinci koji govore arapski. Žive ugl. u izdvojenim naseljima u Galilejskom visočju, na Zap. obali i u Gazi. Podvojenost društva izražena je i u školstvu, načinu života, kulturi i dr. Iako je doseljavanje Židova na prostor tadašnjega brit. područja Palestine počelo još 1920-ih, intenziviralo se nakon osnivanja države Izraela, donošenja zakona kojim se Židovima širom svijeta daje pravo na useljavanje i kasnijeg priznavanja državljanstva svim doseljenicima. Zbog intenzivnog useljavanja broj st. se od 1948, kada ih je bilo oko 800 000 (od toga 650 000 Židova), višestruko povećao. Iako dijele duhovno i pov. naslijeđe, među Židovima u Izraelu postoje velike razlike jer su došli iz različitih zemalja. Dvije gl. skupine su Aškenazi, doseljenici (i njihovi potomci) iz sr. i ist. Europe te Sjev. Amerike, koji su nosioci prozapadne orijentacije, u prosjeku su obrazovaniji i bogatiji, barem se djelomično služe jidišem, te Sefardi, potomci Židova koji su u XV. st. protjerani s Pirenejskog poluotoka, a u Izrael su se doselili iz juž. Europe. Manje skupine su orijentalni (iz Sjev. Afrike i Bliskog istoka, bliskiji sefardskim Židovima) i etiopski Židovi. Useljenici su se najprije nastanjivali u priobalnom području, a poslije i u novoosnovanim naseljima u unutrašnjosti, pa i na okupiranim područjima, što je jedan od gl. uzroka nemira i neriješenih izraelsko-palestinskih odnosa. Velik val useljavanja uslijedio je nakon 1990. iz zemalja nastalih raspadom SSSR-a (doselilo o. 1 mil. ljudi). Više od trećine žid. st. Izraela rođeno je izvan te zemlje. Gustoća naseljenosti vrlo je neravnomjerna: na manje od 5% teritorija uz sredozemnu obalu živi više od 1/4 st., a u široj priobalnoj zoni više od 60% st. Najslabije je naseljen juž. dio zemlje, u pustinji Negev još ima nomada. U gradovima živi više od 90% st. Najveći su Jeruzalem (705 300 st., aglomeracija 1,1 mil.), Tel Aviv–Jafa (Tel Aviv–Yafo, 366 900 st., aglomeracija o. 3 mil.), Haifa (Hefa, 272 000 st., aglomeracija 1 mil.), Rishon LeZiyyon (219 800 st.), Ashdod (197 500 st.), oba u aglomeraciji Tel Aviva, Be’ér Sheva (186 300 st.) i dr. Porast st. dosta je brz, oko 24‰ godišnje (prosj. 1980– 2001), ali budući da jako ovisi o migracijama, velike su razlike pojedinih godina. Stopa rodnosti je 18–20‰ (znatno veća među Palestincima nego među Židovima), a smrtnosti oko 7‰. Očekivano trajane života 79 g. Mlađi od 15 g. čine 27% st., zrelo st. 63%, a stariji od 65 g. 10% st. Židovi su gotovo u cijelosti žid. vjere, Palestinci su većinom muslimani (suniti), ima nešto kršćana, a na S i druza. Nepismeno je o. 3% muškaraca i o. 7% žena. Obrazovanje je obvezno u dobi 6–16 g., a do 18. g. besplatno. Uz javne svjetovne, mnogobrojne su drž. i priv. vjerske škole. Među sveučilištima najstarija su u Jeruzalemu i Haifi.
Gospodarstvo
Mrtvo more
Nakon osnivanja države, gospodarstvo se brzo razvijalo zahvaljujući trajnom doseljavanju stanovništva koje je bilo obrazovano, poduzetno, donosilo inovacije i raspolagalo znatnim kapitalom. Snažan poticaj bila je pomoć židovskih zajednica širom svijeta te velike ratne odštete koje je plaćala Njemačka (u holokaustu je stradalo o. 6 mil. Židova). Prepreka bržem razvoju stalni su sukobi i povremena ratna zbivanja koja uzrokuju izravne i neizravne štete (prekidi rada u tvornicama, ugroženost turizma, smanjenje stranih ulaganja, izolacija od susjednih zemalja). Iako se uloga države u gospodarstvu smanjuje, ona je još uvijek znatna. BNP po stanovniku je o. 16 000 USD. Iako u BNP-u sudjeluje u skromnom udjelu, poljoprivreda je vrlo razvijena. Izrael je među vodećim zemljama u tehnologiji natapanja i efikasnom korištenju vode, visokoj mehaniziranosti i primjeni znanstvenih spoznaja što donosi visoke prinose. Natapa se više od 80% površina. Prevladavaju mali posjedi (manji od 5 ha), a posebnost su kibuci (kolektivna naselja i posjedi sa zajedničkim radom i podjelom zarade) i mošavi (zadruge manjih posjednika). Gl. poljoprivr. kulture su agrumi, grožđe, kikiriki, krumpir i ostalo povrće, cvijeće, pšenica, pamuk, suncokret, sezam, masline. Stočarstvo je skromno, u sušnim krajevima uzgajaju se ovce i koze, a u novije vrijeme raste važnost mliječnoga govedarstva. U ribarstvu je važna slatkovodna akvakultura. Rudna bogatstva su skromna, najvažnije su rude kalijeve soli (potaša), magnezij, bromovi spojevi, fosfati, nešto plina. Zbog nedostatka hidenergije, većina el. energije proizvodi se u termoelektranama, znatno je i korištenje Sunčeve energije. Izrael je industrijski najrazvijenija zemlja JZ Azije. Razvijena je različita prerađivačka ind. (prehr., kem. i farmaceutska, strojarska, tekstilna), a posebice različite ind. visoke tehnologije (zrakoplovna, elektron. i telekomunikacijske opreme, preciznih instrumenata, oružja) te nakita (obrada dijamanata). Industrija je koncentrirana na sredozemnoj obali. Usprkos nemirima, zemlju godišnje posjeti više od 2 mil. stranaca. Uvoz je znatno veći od izvoza. Uvoze se sirovine i goriva, industr. oprema, željezo i čelik, prehr. proizvodi i ostala potrošna roba. Izvoze se dijamanti i nakit (gotovo 30% vrijednosti), strojevi, oružje, elektron. oprema, kem. i tekst. proizvodi, voće, cvijeće. Gl. partneri su SAD, zemlje EU-a (Beneluks, Njemačka, Francuska), Švicarska, Japan, a raste i trgovina s drugim azijskim zemljama. Cestovni promet najrazvijeniji je u priobalnom, gusto naseljenom području, gdje je izgrađeno i o. 300 km autocesta (Haifa–Tel Aviv), te oko Jeruzalema. Gl. su luke Haifa i Ashdod na Sredozemnome te Elat na Crvenome moru. Najveća zračna luka je Tel Aviv.
BNP (2002): 103,69 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2001):
poljoprivreda 5%, industrija 37%, usluge 58%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 1,9%, industrija 23,5%, usluge 74,6%
Nezaposlenih (2003): 11%
Inflacija (1990–2001): 9,3 %/god.
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 4,6 %/god.
Uvoz (2002): 33,7 mlrd. USD
Izvoz (2002): 27,9 mlrd. USD
BNP (2002): 103,69 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2001):
poljoprivreda 5%, industrija 37%, usluge 58%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 1,9%, industrija 23,5%, usluge 74,6%
Nezaposlenih (2003): 11%
Inflacija (1990–2001): 9,3 %/god.
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 4,6 %/god.
Uvoz (2002): 33,7 mlrd. USD
Izvoz (2002): 27,9 mlrd. USD
Povijest
Jaffa, križarska utvrda
Jeruzalem, stari grad
Betlehem, crkva Isusova rođenja
Područje današnjeg Izraela naseljeno je od pretpovijesti. Oko ←7000. stvaraju se prva stalna naselja (najpoznatije Jerihon). Oko ←3000. naseljavaju ga Kanaanci; u ←XIII. st. useljavaju se → Židovi, koji o. ←1030. uspostavljaju svoje kraljevstvo. God. ←937. dotad jedinstveno kraljevstvo raspada se na dvije države (Sjeverno kraljevstvo ili Izrael i Južno kraljevstvo ili Judeja). God. ←722. Izrael osvajaju Asirci, a ←537. Judeju Kaldejci (Novobabilonska država). Otada se nad tim područjem izmjenjuje vlast snažnih država: Asirije, Babilona, Perzije, Aleksandra III. Velikog, Seleukida. Vjerski progoni nad Židovima u razdoblju vladavine Seleukida dovode do ustanka i obnove žid. kraljevstva domaće dinastije Hasmonejaca ili Makabejaca (←167. do ←40). Od ←63. pod vrhovništvom Rima, koji dijelovima države upravlja posredstvom marionetskih vladara iz dinastije Idumejaca ili izravno putem svojih upravitelja. Nakon neuspjelog žid. ustanka (70), većina Židova prisilno je raseljena, a područje uređeno kao rim. provincija. Podjelom Rim. Carstva u sastavu je njegova ist. dijela; 640. osvajaju ga Arapi. Od 1099–1291. na području današnjeg Izraela ustrojeno je križarsko Jeruzalemsko kraljevstvo, potom je u vlasti egip. Mameluka; od 1516. u sklopu Tur. Carstva. Od 1882. pod utjecajem cionističkog pokreta počinje ponovno naseljavanje eur. Židova. Od 1917–47. na teritoriju današnjeg Izraela nalazi se brit. mandatno područje Palestina. Balfourovom deklaracijom 2. XI. 1917. Vel. Britanija dala je podršku “stvaranju žid. nac. domovine u Palestini”. Nakon II. svj. rata, pod utjecajem holokausta, Generalna skupština UN-a zaključila je 29. XI. 1947. da se na području Palestine treba stvoriti jedna žid. i jedna arap. država, a Jeruzalem bi trebao postati slobodan grad pod upravom UN-a. Prestankom brit. mandata Žid. nar. vijeće u Palestini (Vaad leumi) proglasilo je 14. V. 1948, na temelju odluke UN-a od 1947, stvaranje samostalne žid. države Izraela te obavijestilo o tome susjedne arap. države. Egipat, Irak, Libanon, Saudijska Arabija, Sirija i Jordan odgovorili su ratom, ali su bili poraženi, a Izrael je osvojio oko 3400 km 2 više od dijela predviđenog planom UN-a te na oko 77% područja Palestine uspostavio svoju vlast. Protjerano je o. 400 000 Arapa. Primirje je sklopljeno pod pritiskom Vijeća sigurnosti UN-a, a Gl. skupština UN-a usvojila je rezoluciju o repatrijaciji prognanika, ali ju je Izrael odbio provesti tvrdeći da je to posljedica arap. agresije te navodeći sigurnosne razloge. Jeruzalem je podijeljen na jordanski i izr. dio, a njegova internacionalizacija je onemogućena. Prvi predsj. republike postao je cionistički prvak Chaim Weizmann (1948–52), a prvu vladu sastavio je David Ben Gurion, prvak Izr. radničke stranke (MAPAI), prethodno jedan od prvaka cionističkog pokreta. God. 1952. predsj. republike postaje Jichak Ben Cvi, također pripadnik stranke MAPAI. Uporedo s izgradnjom drž. vlasti provodi se i proces pojačanog useljavanja eur. Židova (do 1956. useljeno je oko 850 000 osoba). Odnos arap. država prema I. zaoštrava se od 1952. God. 1956. izr. vojska isprovocirala je nov sukob koordiniravši ga s brit.-franc. napadom na Egipat te privremeno zauzela Sinaj i Gazu. Sukob je okončan intervencijom UN-a, a izr. postrojbe su se povukle. Do novih zategnutosti došlo je 1965, kada su Izraelci skrenuli dio voda r. Jordan u svoj irigacijski sustav, a Arapi odgovorili skretanjem njegovih pritoka na svojem teritoriju. Pogranični sukobi i napetosti 1965–67. eskalirali su u otvoreni rat (Šestodnevni rat, 5–10. VI. 1967) između Izraela, UAR-a, Sirije i Jordana, u kojem su izr. postrojbe zauzele Sinaj, Gazu, Cisjordaniju i Golansku visoravan. Voj. operacije obustavljene su pritiskom UN-a, ali su njegovi zahtjevi za izr. povlačenjem ostali bezuspješni. U Izraelu je ustrojena vlada nac. jedinstva pod predsjedanjem Golde Meir (1969–74). Stalni izr.-arap. sukobi bili su popraćeni daljnjim protjerivanjem arap. stanovništva iz Izraela, što je dovelo do jačanja Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Voj. sukobi su nastavljeni u smanjenom obujmu, da bi 1973. ponovno buknuo otvoreni rat između Izraela i Sirije, kojoj se pridružio Egipat. U ratu su izr. postrojbe potisnute u području Zap. obale, ali je primirje uspostavljeno pritiskom SAD-a i SSSR-a. Nakon razdoblja polit. nestabilnosti, vladu je 1977. ustrojio Menachem Begin, prvak desničarske stranke Likud. God. 1979. M. Begin i egip. predsjednik Mohamed Anwar El Sadat potpisali su u amer. bazi Camp David separatni mirovni ugovor između I. i Egipta kojim je otpočeo proces normalizacije. Izraelske postrojbe povukle su se do 1982. sa Sinaja, ali je separatni mir doživio kako žestoke kritike izr. javnosti, tako i sve jači oružani otpor PLO-a. Kritike zbog popustljivije politike Beginova vlada kompenzirala je zaoštravanjem odnosa sa Sirijom (tzv. raketna kriza, 1981) te agresijom na Libanon (voj. operacija Mir za Galileju, 1982), koja je u toj zemlji otpočela dugotrajno razdoblje nestabilnosti i građ. rata. Nakon pada Beginove vlade (1983) započinje novo razdoblje polit. nestabilnosti u kojima se smjenjuju vlade Shimona Peresa i Yitzhaka Rabina. God. 1993. Rabin je postigao sporazum o djelomičnoj normalizaciji odnosa s PLO-om na temelju kojega je uspostavljena Palestinska autonomija na područjima okupiranima 1967. Nakon ubojstva Y. Rabina (1995), vlada Benjamina Netanyahua nastavila je, iako uz određene zastoje, provođenje sporazuma. God. 1999. vladu je sastavio Ehud Barak. Nakon početnog oživljavanja mirovni proces ušao je u krizu, koja prijeti prerastanjem u otvoreni rat. Nakon krize vlade na izborima 2001. pobijedio je Likud, a novu vladu sastavio je Ariel Sharon.