 |
|
| Službeni naziv: | Japan, Nihon-Koku ili Nippon-Koku |
| Površina: | 377 837 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2002): 127 150 000 (337 stanovnika/km2); 79% gradsko |
| Glavni grad | Tōkyō (Tokio), 8 025 500 stanovnika (procjena 2002) |
| Upravna podjela | 47 prefektura |
| Službeni jezik | japanski |
| Valuta | jen = 100 sena |
Japan, otočna država u istočnoj Aziji (Daleki istok), zauzima četiri velika (Hokkaidō, Honshū, Kyūshū i Shikoku) i više od 3000 malih otoka; izlazi na Ohotsko, Japansko i Istočnokinesko more te Tihi ocean; ima 29 751 km morske obale.
Prirodna obilježja
Onaiodashi, Kamena gora
Kyōto, Zlatni hram
most preko Tokijskog zaljeva
Tōkyō, Shinjuku
Kamakura
gorje Akaishi ili Južne alpe, otok Honshū
vrt u dvorcu Himeji
Japan je otočna zemlja na ist. rubu az. šelfa, tektonski iznimno aktivnom području (zap. dio “pacifičkoga vatrenog prstena”), gdje se Pacifička i Filipinska litosferna ploča podvlače pod euroazijsku. Ta se aktivnost iskazuje kroz vulkanizam (više od 60 vulkana aktivnih u pov. vrijeme) i potrese, kojih ima više od 1000 godišnje. Većina ih je slaba, ali neki su katastrofalni (najkatastrofalniji 1923. u Tōkyju, 150 000 žrtava, posljednji veliki 1995. u Kobeu, više od 5000 žrtava). Podmorski potresi uzrokuju velike valove (tsunami) koji mogu nanijeti goleme štete na pacifičkoj obali. Tektonska aktivnost ogleda se i u iznimno brojnim termalnim vrelima, fumarolama, solfatarama i dr. Otočni niz pruža se u blagom luku u smjeru SI–JZ u duljini od o. 2500 km. Četiri velika otoka (Hokkaidō, 77 978 km2, Honshū, 227 898 km2, Kyūshū, 36 719 km2 i Shikoku, 18 292 km2) zauzimaju više od 95% površine zemlje. Ostale važnije otočne skupine: Nansei (Ryukyu), Izu, Ogasawara (Bonin) i Kazan (Volcano). Japan je pretežno planinska zemlja (o. 80% površine čine planine) čiju okosnicu čini više snažno raščlanjenih planinskih lanaca. Prema njihovu pružanju mogu se izdvojiti četiri gl. prir. cjeline, a svaka od njih sastoji se od rijetko naseljene planinske unutrašnjosti raščlanjene riječnim dolinama te ugl. od uskih i vrlo gusto naseljenih priobalnih nizina, od kojih je samo nekoliko prostranih. Na S je regija Hokkaidō koja zauzima najveći dio istoimenog otoka. Okosnicu čine dva planinska niza, Kitami i Hidaka, koji se pružaju u smjeru S–J, a u sred. dijelu otoka s više vrhova premašuju 2000 m. Druga cjelina, Sjeveroistok, pruža se od jugozap. dijela Hokkaida do sred. Honshūa. Čini ga nekoliko nizova planinskih lanaca, nizina i vulkanskih zona koje se pružaju u blagu luku, konveksnom prema Pacifiku. Središnji dio čini gorje Ōu, gl. vulkansko područje ist. Japana. Gorja Kitakami i Abukuma uz ist. obalu građena su od starijih stijena i malo odstupaju od općeg smjera pružanja. Sred. regija najviši je dio Japana s više vrhova viših od 3000 m, a njome dominira Fuji, najviši vrh Japana (3776 m), u čijoj se blizini susreće nekoliko planinskih lanaca različitih smjerova pružanja. Međuplaninske kotline i doline stiješnjene su među planinskim lancima Japanskih alpa (gorja Akaishi, Kiso i Hida) i gorja Kantō. Istočno od potonjeg pruža se nizina Kantō, najprostranije ravničarsko područje Japana gdje se razvilo metropolitansko područje Tōkyja. Drugo je veće nizinsko područje nizina Nōbi na JZ (okolica Nagoye). Četvrta regija je Jugozapad, zauzima jugozap. dio Honshūa, Shikoku te s Kyūshū, a određuju je planinski nizovi koji se pružaju u blagu luku s konveksnom stranom okrenutom prema Japanskome moru. Pruža se u dvije zone koje razdvaja Seto-naikai (Unutrašnje more). Sjev. zona oblikovana je složenim rasjedima, koji su doveli jedne do drugih stijene različite starosti i sastava. Vanjsku zonu (Kii-, Shikoku- i Kyūshū-sanchi) karakterizira pravilan slijed kristalinskih škriljevaca, paleozojskih, mezozojskih i tercijarnih formacija, a oblikovana je boranjem. Klima Japana određena je otočnim položajem, morskim strujama, sezonskom smjenom monsuna, blizinom goleme az. kopnene mase te činjenicom da se zemlja pruža na više od 20° geogr. širine, a lokalno i reljefnim razlikama. Temperature umnogome ovise o geogr. širini: na Kyūshūu su sr. siječanjske temp. 7 °C, a srpanjske 27 °C, na sred. Honshūu o. 4 °C u siječnju i o. 25 ° u srpnju, a na Hokkaidu o. -9 °C u siječnju, i o. 20 °C u srpnju. U planinskoj unutrašnjosti temp. su svuda nešto niže nego na obali. Velik utjecaj imaju morske struje: topla morska struja Kuro-shio teče uz pacifičku obalu do o. 35° s. g. š., a jedan krak ulazi i u Japansko more. Sa S, niz pacifičku obalu Hokkaida i sjeveroist. Honshūa, teče hladna struja Oyo-shio. Osim što imaju termički utjecaj, struje na području svojeg sutoka uzrokuju nastanak vrlo guste magle (najviše ljeti na Hokkaidu). Zimi s az. kopna puše zimski monsun (rujan–ožujak) koji se prelaskom Japanskog mora navlaži donoseći privjetrinskoj strani kišu ili snijeg, a pacifičkoj vjetrovito, ali suho vrijeme. Ljetni monsun (travanj–rujan) puše s Tihog oceana i donosi obilje padalina, posebice pacifičkoj obali. Na juž. otocima ima više od 2000 mm padalina, najveći dio zemlje prima više od 1500 mm, a samo sjever Hokkaida manje od 1000 mm. Najviše padalina ima poč. ljeta. Od lipnja do listopada u juž. dijelovima javljaju se trop. cikloni (tajfuni). Pod šumama je o. 65% površine. Na krajnjem J javljaju se suptropske šume magrova te palme i bambusa. U najvećem dijelu zemlje prevladavaju zimzelene šume (japanski cedar, ariš, jela, smreka, zimzeleni hrast), a u pojedinim zonama, ugl. na Honshūu, i listopadne (bukva, vrba, hrast, jasen, javor, kesten i dr.). Iako općenito obiluje vodom, zbog oblika zemlje i reljefa u Japanu nema velikih rijeka i prostranih porječja. Rijeke su većinom kratke, brza toka i ugl. bogate vodom, važnije za natapanje i korištenje hidroenergije, nego za plovidbu. Najdulja jap. rijeka je Shinano (oko 370 km) na otoku Honshūu, izvire u Jap. Alpama, a ulijeva se u Jap. more. Ostale veće rijeke: Kitakami, Tone, Tenryū i Kiso na Honshūu (ulijevaju se u Tihi ocean), Ishikari (200 km), Teshio i Tokachi na Hokkaidu, Chikugo na Kyūshūu te Yoshino na Shikokuu. Jezera su najbrojnija u planinskom području na SI zemlje, većinom vulkanskog podrijetla, a najveće je Biwa u sred. Japanu (685 km2) nastalo u tektonski udubini. Osim prirodnih, brojna su i umjetna jezera na rijekama.
Stanovništvo
Nara, pagoda
kazalište kabuki
Zen-vrt, Daiku-jin, Kyōto
S blizu 130 mil. st. Japan je deseta zemlja svijeta. Po sastavu st. je vrlo homogeno, oko 99% su Japanci, narod koji pripada mongolskoj rasi. Oko 50 000 pripadnika naroda Ainu, za koje se smatra da su prastanovnici Japana i koji su se na S povlačili pred doseljenicima s kontinenta, živi na Hokkaidu, drugdje su nestali miješanjem. Od ostalih naroda najbrojniji su Korejci, potomci doseljenika (često prisilnih) iz razdoblja prije II. svj. rata, zatim Kinezi, Filipinci, Brazilci, Amerikanci. Službeni jezik je japanski, koji pripada altajskoj skupini jezika (srodan korejskom), a među mnogobrojnim dijalektima potkraj XIX. st. za standardni jezik određen je tokijski. Piše se kombinacijom kin. znakova (pismo preuzeto u IV. st.; dotad jap. jezik nije imao pisanu formu) i dvaju slogovnih pisama (hiragana i katakana) nastalih u IX. st. U školama se uči i pisanje jap. jezika latiničnim pismom. U jap. jezik prodrle su (izmijenjene) mnogobrojne riječi iz engl. jezika. Osim vrlo visoke opće gustoće naseljenosti, J. karakterizira velika suprotnost pojedinih područja, jer 90% st. živi u priobalnim nizinama koje čine manje od 20% teritorija. Istodobno, planinska unutrašnjost i veći dio Hokkaida razmjerno su rijetko naseljeni. Na Hokkaidu gustoća naseljenosti iznosi o. 70 st./km2 (budući da u Sapporu živi više od pol. st., najveći dio otoka još je rjeđe naseljen), na sjev. Honshūu o. 150 st./km2, u tokijskoj regiji o. 6000 st./km2, a još desetak prefektura ima više od 500 st./km2. Oko četiri petine st. živi u gradovima. Najveći je Tōkyō (Tokio) s viđe od 8 mil. st. Ostali veći gradovi: Yokohama (3 545 000 st.), Ōsaka (2 593 600 st.), Nagoya (2 187 600 st.), Sapporo (1 870 648 st.), Kōbe (1 520 800 st.), Kyōto (1 460 900 st), Fukuoka (1 381 800 st) i dr., ukupno 30-ak gradova većih od pola mil. st. Naglim rastom gradovi su se širili i srastali tvoreći neprekinuta urbanizirana područja. Procjenjuje se da u metropolitanskom području Tōkyja živi više od 30 mil. st. Ostale veće aglomeracije: Ōsaka–Kōbe–Kyōto (17,5 mil. st.), Nagoya (8,7 mil. st.), Fukuoka–Kita-Kyūshū (4,2 mil. st.) i dr. Stanovniđtvo se vrlo brzo povećavalo između 1870. i 1970, s o. 30 mil. na više od 100 mil. Nakon 1970. stopa rodnosti bitno se smanjila pa je danas prir. promjena spora (prosj. 1980–2002: 4‰) i dalje se smanjuje (2002. stopa rodnosti 10‰, smrtnosti 8,5‰). Zbog visokog standarda života, životni vijek premašuje 80 g., a niska rodnost uzrokom je nepovoljne dobne strukture st. Polovica st. starija je od 42 g., mlađih od 15 g. je 14,3%, a starijih od 65 g. 18%. Potkraj XIX. st. počela je snažna emigracija, najprije u Sjev. i Juž. Ameriku, poslije na Tajvan, u Koreju i Mandžuriju, ali je s gosp. razvojem u XX. st. prestala. Manjak radne snage, posebice za slabije plaćene poslove, nadoknađuje se stranim radnicima. Po vjerskoj pripadnosti Japanci su većinom podjednako budisti i šintoisti, a o. 15% st. pripada drugim religijama (među ostalim 1% kršćana). Obrazovni sustav dobro je razvijen, obvezno školovanje traje 9 g., nepismenog st. manje je od 1%, a više od 20% st. ima visoku stručnu spremu.
Gospodarstvo
sadnja riže, Kawasaki, Kakio
Značajniji razvoj jap. gospodarstva počeo je za razdoblja Meiji reforme (1868), nastavio se razvojem teške ind. u prvoj pol. XX. st., a posebice nakon II. svj. rata (tijekom 1960-ih godišnje stope rasta bile su 10%), sve do prve naftne krize 1970-ih. Gosp. razvoj temeljio se na brzom razvoju izvozno orijentirane industrije. Među gl. čimbenicima koji su to omogućili ističu se dobro organizirano gospodarstvo (sustav “just in time”) koje omogućava brzo kolanje novca i visoke stope investicija, brzo prihvaćanje i uvođenje novih tehnologija (u Japanu radi više od pol. svj. “industrijskih robota”), visoko kvalificirana, obrazovana i angažirana (tvrtki vrlo odana) radna snaga, liberalno zakonodavstvo i bankarski sustav, niska stopa inflacije i desetljećima vrlo niski troškovi vojnog sektora. Među gl. problemima jesu nedostatak prir. resursa – energenata, različitih sirovina, pa i obradiva tla, nepovoljna dobna struktura st. i demografski trendovi koji vode nestašici radne snage. Tijekom 1980-ih došlo je do usporavanja, a tijekom 1990-ih do stagnacije gospodarstva obilježene smanjenjem investicija, insolventnošću banaka i velikih korporacija, padom cijena dionica i nekretnina te se može reći da je nastupila gosp. kriza. Ipak, Japan spada među najrazvijenije zemlje svijeta, njegova je ekonomija po opsegu druga u svijetu (iza SAD-a), a BNP od 34 000 USD/st. među najvišima je u svijetu. Usprkos predodžbi o Japanu kao industr. zemlji, najvažnije su tercijarne djelatnosti, i po broju zaposlenih i po ostvarenu dohotku. Poljoprivredom se bavi o. 5% st. Obradivo je oko 15% površine, a zbog moderne tehnologije (natapa se 70% površina, strojevi, odabir sorti, umjetnih gnojiva) produktivnost po površini među najvišima je u svijetu. Prevladavaju mali posjedi (o. 1/4 manja od 1 ha), veći su samo na Hokkaidu. Gl. kultura je riža (među 10 najvećih svj. proizvođača) koja se uzgaja na o. 40% obradivih površina i zadovoljava domaće potrebe. Ostale važnije kulture su pšenica, ječam, krumpir, različite vrste voća i povrća, čaj (7. u svijetu), šećerna repa i trska, duhan. Stočarstvo je važno zbog velikih potreba za mlijekom i mesom; najviše se uzgajaju svinje i perad, a u unutrašnjosti Honshūa i na Hokkaidu goveda. J. je nekad bio prva ribolovna sila svijeta, ali je uvođenjem ekskluzivnih ekon. zona “protjeran” iz nekih ribolovnih područja, domaća lovišta su ugl. iscrpljena te je izgubio primat, ali je i dalje među vodećima u svijetu, a riba je vrlo važan sastojak prehrane. Osim morskog, važno je i slatkovodno ribarstvo, a Japan je pionir i među vodećim zemljama u akvakulturi (rakovi, školjke, ribe, alge). Usprkos znatnoj pošumljenosti, šumarstvo nije os. značajno: mnoge površine su zaštićene, zasađene šume još nisu u eksploatacijskoj dobi, mnoge su šume teško dostupne, a radna snaga je skupa. Japan oskudijeva prir. izvorima: važnija su nalazišta cinka, olova, srebra i sumpor, ima nešto ugljena na Hokkaidu, a vađenje nafte i plina kod Niigate tek je simbolično. U dobivanju el. energije s o. 1/3 sudjeluju nuklearne elektrane, hidroenergija manje od 10%, a J. je među vodećim svj. zemljama u uporabi geotermalne energije. J. je najveći svj. uvoznik ugljena te drugi najveći uvoznik nafte i plina. Jap. ind. odlikuje se brzim porastom količine, kvalitete i raznolikosti proizvoda. Danas je među vodećima u svijetu u proizvodnji nekih osnovnih proizvoda (željezo i čelik, brodogradnja i umjetni kaučuk 2. u svijetu, kem. proizvodi, umjetna vlakna i drugi materijali, papir, cement i dr.), ali i proizvoda visoke tehnologije i široke potrošnje, os. automobila (1. u svijetu), el. i elektron. uređaja (računala, telekomunikacijska oprema, mikroelektronika, med. aparati), strojeva (uključivo robote), preciznih uređaja (fotoaparati, kamere, satovi, optički i mjerni instrumenti) i dr. Tekst. i prehr. ind. nisu važne udjelom, ali je J. veliki svj. proizvođač i u tim granama. J. je treća zemlja u svijetu po vrijednosti vanj. trgovine (nakon SAD-a i Njemačke), a vrijednost izvoza znatno je veća od uvoza. Izvoze se ugl. industr. proizvodi, a automobili i el. strojevi donose gotovo polovicu vrijednosti izvoza. Slijede kem. proizvodi, elektronika i optika, brodovi i dr. Gl. partneri: SAD, Kina, Južna Koreja, Tajvan, Njemačka. Uvoze se strojevi i goriva, različite sirovine, prehr. proizvodi, kovine i dr. Gl. partneri: Kina, SAD, Južna Koreja, Indonezija, Australija, Saudijska Arabija. Kao posljedica velike gustoće naseljenosti i visoke razvijenosti promet je iznimno razvijen, ali suočen s velikim teškoćama. Cestovna mreža vrlo je gusta, a stupanj automobilizacije među najvećima u svijetu. Javlja se problem zagušenosti i parkiranja, posebice u velikim gradovima. Željeznica ima veliku važnost u javnom prijevozu putnika (dnevni migranti), ali i tu se stvaraju velike gužve. Zbog intenzivnih migracija među gradovima Japan je prvi u svijetu od 1970-ih počeo razvijati vlakove velike brzine (poznati Shinkansen Tōkyō–Ōsaka, a zatim i drugdje). Ne računajući zemlje jeftinih zastava, Japan je među vodećima u svijetu i po trg. mornarici. Gl. luke: Chiba, Yokohama, Ōsaka, Kita-kyūshū, Tōkyō i Kōbe. Zračni promet razvijen je i zbog unutrašnjih potreba (otoci) i zbog veza sa svijetom. Gl. zračne luke: Tōkyō (Tokio) i Ōsaka, zatim Nagoya, Sapporo i Fukuoka.
BNP (2002): 4324,37 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (1999):
poljoprivreda 1%, industrija 32%, usluge 67%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 4,9%, industrija 30,5%, usluge 64,6%
Nezaposlenih (2003): 5,3%
Inflacija (1990–2001): -0,1 %/god.
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 1,3 %/god.
Uvoz (2003): 396,7 mlrd. USD
Izvoz (2003): 487,8 mlrd. USD
BNP (2002): 4324,37 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (1999):
poljoprivreda 1%, industrija 32%, usluge 67%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 4,9%, industrija 30,5%, usluge 64,6%
Nezaposlenih (2003): 5,3%
Inflacija (1990–2001): -0,1 %/god.
Realan rast gospodarstva (1990–2002): 1,3 %/god.
Uvoz (2003): 396,7 mlrd. USD
Izvoz (2003): 487,8 mlrd. USD
Povijest
maska nō-kazališta
Kitagawa Utamaro Dvije žene
Hokusai Hibiskus i vrabac
posuda od lakiranog drva, XIX. st.
Veliki Buda iz Kamakure
Stari samuraj, lutka (musha ningyo) iz razdoblja Edo
Kano Sanisetsu Deset zimskih scena, razdoblje Edo, XVII. st.
Ando Hiroshige Rijeka, 1833, iz mape Pedeset i tri postaje na cesti Tokaido
Prema predaji, počeci povijesti Japana zadiru u ←660, kada je Jimmu Tenno utemeljio japansku državu. Prema potvrđenim vrelima, povijest Japana počinje u ←I. stoljeću (država Yamato). U najstarije doba traju borbe s plemenima na jugozapadu i sjeveroistoku. Od I. do VI. stoljeća dolazi do japanskoga širenja u Koreji; manje državice priznaju vlast Japana, a druge postaju njegovi saveznici. U V. stoljeću Japan prima kinesko pismo, u VI. stoljeću prihvaća budizam, koji osobito jača za carice Suio-ko (593–628). Reformama Taika (645–50) počinje etapa takozvane činovničke države (prema kineskom uzoru); jača centralizam, državne činovnike postavlja car; vrhovna uprava zemlje u rukama je vlade i velikoga kancelara, a pokrajinama upravljaju carevi namjesnici. U razdoblju Nara (710–84) prvi puta jedan grad (Nara) postaje stalno sjedište cara i vlade; pod kineskim utjecajem razvija se umjetnost i književnost. Preseljenjem prijestolnice 784. u Nagaoku i 794. u Heian-Kyo (Kyōto) počinje novo doba japanske povijesti (Heian, 794–1192), klasično doba dvorske kulture. Oko 900. prekidaju se veze s Kinom (u kojoj je zavladala tunguska dinastija Liao); japanska kultura razvija se samostalno. Položaj cara slabi, jača status nasljednog, činovničkog i vojničkog plemstva. Moćni rod Fujiwara preuzima stvarno vodstvo u zemlji i zadržava ga puna dva stoljeća; u drugoj polovini XI. stoljeća jačaju vojni plemićki rodovi Taira i Minamoto, koji se međusobno bore za vlast. Pobjedom kod Da-no-ura 1185. rod Minamoto stječe prevlast i ujedno označava kraj japanske činovničke države. Vlast preuzima vođa roda Yoritomo, koji od cara dobiva naslov nasljednoga šoguna. Sjedište premješta u Kamakuru, pokraj današnje Yokohame, i nastupa razdoblje Kamakura (1192– 1333). Car ima samo formalnu vlast; razvija se tipična feudalna država u kojoj su velikaši (daimyo) vazali šoguna, a samuraji vazali velikaša. Nakon Yoritomove smrti stvarna vlast 1199. prelazi na rod Hojo, koji za šogune iz obitelji Minamoto obavljaju nasljednu dužnost regenata. Godine 1274. i 1281. u Japan prodiru Mongoli; njihovu je mornaricu uništio tajfun (kamikaze: božanski vjetar). Car Godaigo obara 1333. vlast roda Hojo, ali uskoro njegov vojskovođa Ashikaga Takauji svojem rodu osigurava nasljedni šogunat. Početak doba Ashikaga (1336–1573) obilježavaju duge borbe za carsko prijestolje između “sjeverne” i “južne” dinastije. Unutarnjim previranjima koristi se pokrajinsko plemstvo koje sebi osigurava vlast nasljednih teritorijalnih knezova. Slabljenjem vlasti roda Ashikage obnavljaju se unutarnje borbe, koje su trajale do početka XVII. stoljeća. U XVI. stoljeću Portugalci otkrivaju Japan; 1549. dolaze i prvi katolički misionari (sv. Franjo Ksaverski). Moćni plemić Oda Nobunaga oborio je posljednjeg šoguna iz roda Ashikage i 1573. započeo sjedinjenje zemlje; podupirao je kršćanstvo kao protutežu budizmu. Sjedinjenje Japana okončao je njegov vojskovođa Toyotomi Hideyoshi (1582), koji od cara stječe naslov velikoga državnog kancelara. Njegov vojni pohod na Koreju okončan je neuspjehom (1598); iste godine umire, a vlast za njegova maloljetnoga sina Hideyorija obnaša peteročlano vijeće regenata. Godine 1603. jedan od regenata, Tokugawa Iejasu, porazio je ostale članove vijeća i osigurao svojem rodu nasljedni šogunat, čime nastupa doba šogunata Tokugawa (1603–1868); sjedište šoguna prenosi se iz Ōsake u Yedo. Ustanak kršćana u Shimabari ugušen je u krvi 1637–38; započinje sustavno iskorjenjivanje kršćanstva te potpuno zatvaranje Japana pred svim stranim kulturnim utjecajima. Društveni ustroj počiva na staleško-feudalnoj osnovi; uspostavljen je sustav jakog nadzora činovničkih i vojnih struktura; apsolutnu vlast u zemlji imaju šoguni. Godine 1854. američki komodor M. C. Parry (uz demonstraciju vojne sile) sklapa sa šogunom Yoshinobuom Tokugawom trgovinski ugovor, čime su za SAD otvorene neke japanske luke i prekinut japanski izolacionizam. Slični ugovori uslijedili su i s Velikom Britanijom, Rusijom, Nizozemskom, Francuskom, Pruskom i dr. Istodobno se zaoštrio sukob cara sa šogunom; 1868. šogun je prisiljen na odstupanje, čime je car Mutsuhito ukinuo ustanovu šogunata, preuzeo svu vlast i započeo razdoblje Meiji (prosvjetiteljsko doba). Dokinut je feudalni sustav i započet brži gospodarski razvoj Japana; okončana je teritorijalna razjedinjenost zemlje, izvršen upravni preustroj i modernizacija vojske. Od 1870-ih Japan se uključuje u podjelu interesnih područja. Od 1872. do 1874. zauzima otočje Ryukyu; sporazumom s Rusijom 1875. stječe Kurilske otoke i iste godine započinje prodor u Koreju. Protiv careve reformističke politike izbijaju pobune samuraja; njihov posljednji veliki ustanak u pokrajini Satsumi svladan je 1877. Carski dvor preseljava se u Edo, koji dobiva ime Tōkyō (Tokio). Godine 1880. javlja se prva oporbena stranka Jiyuto (koju podržava kuća Mitsui), a zatim i stranka Kaishinto (uz koju je kuća Mitsubishi). Godine 1889. proglašen je ustav po uzoru na Prusku; uloga parlamenta je ograničena, car ga saziva i raspušta prema svojoj volji i samostalno donosi zakonske uredbe. Nakon rata s Kinom (1891–95) mirom u Shimonosekiju Japan stječe Tajvan i otoke Pescadores; poništavaju se za Japan neravnopravni ugovori s europskim zemljama i SAD-om. Godine 1902. Japan sklapa ugovor o savezu s Velikom Britanijom, usmjeren protiv rastućih ruskih presezanja. U rusko-japanskom ratu (1904–05) Rusija je poražena; mirom u Portsmouthu Japan stječe Port Arthur, južni Sahalin i protektorat nad Korejom (koju anektira 1910). Godine 1909. Rusija i Japan dijele Mandžuriju na dva interesna područja: sjeverno (rusko) i južno (japansko). Smrću cara Mutsuhita (1912) okončano je razdoblje Meiji; na prijestolje dolazi njegov sin Yoshihito, kojim započinje doba Taisho (japanski: velika pravednost). U I. svjetskom ratu Japan sudjeluje na strani Antante. Učvršćuje se u Kini; zauzima njemačke posjede Tsingtao i dio Shantunga, Marshallove otoke, Karoline i Mariane u Tihom oceanu koji 1919. postaju japanska mandatna područja. Od 1918. do 1922. Japan sudjeluje u intervenciji protiv Sovjeta. Zemlju potresa snažna gospodarska kriza 1921–22. Gradovi Tōkyō i Yokohama teško su razoreni u potresu 1923. Godine 1926. na prijestolje dolazi car → Hirohito i s njim počinje razdoblje Showa (japanski: sjajni mir). Okupacijom kineske pokrajine Shantung 1928. započinje doba agresivnoga japanskog militarizma u Aziji. Godine 1931. Japan je okupirao Mandžuriju i ondje 1932. ustrojio marionetsku državu Mandžukuo. Zatim 1933. zauzima područje Jehol u sjevernoj Kini, a 1935. istočni dio pokrajine Hopei. Godine 1933. Japan istupa iz Društva naroda; 1936. sklapa s hitlerovskom Njemačkom Antikominternski savez. Iste godine izvršen je vojni udar i vlast preuzimaju radikalni vojni krugovi. Godine 1937. počinje opći napad na Kinu (kinesko-japanski rat, 1937–45); 1940. sklapa s Njemačkom i Italijom Trojni savez, 1941. potpisuje sa SSSR-om petogodišnji ugovor o neutralnosti. Vojni kabinet predsjednika vlade → Hidekija Toja (1941–44) otpočinje u prosincu 1941. napad na američka (Pearl Harbor na Havajima) i britanska vojna uporišta Singapur i Hong Kong (Xianggang), čime Japan ulazi u rat protiv SAD-a i Velike Britanije. Do sredine 1941. zauzima Tajland, Malajski poluotok, sjevernu skupinu Gilbertovih otoka, Filipine, Guam, Borneo, Celebes, Singapur, veći dio Sumatre, Solomonske otoke, Javu i gotovo cijelu Burmu. U idućim godinama Japan postupno gubi osvojena područja; 1944. predsjednik vlade Tojo podnosi ostavku; u kolovozu 1945. SSSR objavljuje rat Japanu i napada Mandžuriju i Sahalin. U međuvremenu Amerikanci bacaju atomske bombe na Hiroshimu (6. VIII.) i Nagasaki (9. VIII.); 14. VIII. objavljena je bezuvjetna kapitulacija Japana (potpisana 2. IX. 1945), čime je okončan II. svjetski rat. Japan je izgubio sva osvojena područja te se njegov državni teritorij sveo isključivo na prostor japanskog otočja, koji su zaposjele savezničke američke postrojbe. Car Hirohito odrekao se 1946. “božanskog podrijetla” i prihvatio ustavnu monariju; 1947. donesen je novi ustav, ukinuto nasljedno plemstvo, uvedena su građansko-demokratska prava, preustrojen parlament i demokratizirane političke stranke. Godine 1946. na izborima pobjeđuje Liberalna stranka; do 1954. iz te će se stranke birati predsjednik vlade. Od 1946. do 1948. u Tōkyju djeluje Međunarodni vojni sud za počinitelje ratnih zločina (→ Tokijski procesi). Godine 1951. savezničke države (osim SSSR-a i zemalja Varšavskog ugovora) potpisale su mirovni ugovor s Japanom; odnosi sa SSSR-om regulirani su tek 1956. sporazumom u Moskvi. Godine 1955. sjedinjuju se Demokratska i Liberalna stranka u Liberalno-demokratsku stranku koja ima najveći utjecaj u političkom životu zemlje. Nakon smrti cara Hirohita, naslijedio ga je njegov sin → Akihito (od 7. I. 1989). Na prijevremenim parlamentarnim izborima potkraj 2012. pobijedila je Liberalno-demokratska stranka na čelu sa Shinzom Abeom (koji je bio premijer i 2006–07. te od 2014).