južnoslavenska ideja, politička teorija južnoslavenskoga narodnog jedinstva u sklopu opće slavenske uzajamnosti koja se tijekom novije povijesti javljala u različitim oblicima. Po svojem postanku južnoslavenska je ideja u prvom redu hrvatska politička koncepcija kojom se zapravo željelo ojačati položaj Hrvatske u odnosu na Bečki dvor te ponovno uspostaviti jedinstvo hrvatskih zemalja, uz oslobođenje i kulturno uzdizanje ostalih južnoslavenskih naroda. Prvi zameci sličnih ideja javljaju se u Dalmaciji tijekom XVI. stoljeća (staro dalmatinsko slovinstvo), da bi poslije bile razvijane u djelima mnogobrojnih hrvatskih kulturnih djelatnika (→ Juraj Križanić,
→ Pavao Ritter Vitezović i dr.). Punu afirmaciju postiže tek u XIX. stoljeću, kada je u svoju ideologiju uklapa → ilirski pokret te njegove političke sljednice (u prvom redu Narodna stranka). Posebnu važnost za razvoj južnoslavenske ideje imale su teorije
→ Ljudevita Gaja o “ilirskom” etničkom jedinstvu i hrvatskoj povijesnoj posebnosti unutar njega. Tijekom XIX. stoljeća postupno se stvara ideja o Hrvatskoj kao južnoslavenskoj Toskani, te Srbiji kao južnoslavenskom Pijemontu, pod čijim bi se zajedničkim vodstvom trebali okupiti ostali južnoslavenski narodi. Iako srpska politika nije bila ni najmanje sklona prihvatiti takvu ideju (budući da se njezina politika usmjeravala ideji Velike Srbije), nije ju iz pragmatičnih razloga javno odbacila, a hrvatski političari, iako svjesni mogućih problema, podržavali su je iz straha od talijanskih, mađarskih i njemačkih teritorijalnih presezanja. Svoj vrhunac doživljava u vrijeme politike novoga kursa → Hrvatsko-srpske koalicije (→ Fran Supilo, → Ante Trumbić) te izbijanjem I. svjetskoga rata, kada se u emigraciji osniva → Jugoslavenski odbor koji bezuspješno pokušava pregovorima sa srpskom vladom i velikim silama ostvariti političko jedinstvo južnoslavenskih naroda uz poštovanje njihovih individualnosti i federalnog uređenja buduće države. Nakon stvaranja Kraljevine SHS (od 1929. Kraljevina Jugoslavija), južnoslavenska ideja zbog unitarističke politike vladajućih srbijanskih krugova sve više gubi na značenju i pretvara se u umjetno stvoreno “jugoslavenstvo”. Iako je federalizacija Jugoslavije nakon II. svjetskoga rata donekle pomogla ublažavanju međunacionalnih napetosti, praktično neprovođenje nacionalne jednakosti, promicano pod parolom čuvanja “bratstva i jedinstva”, kao i snažna centralistička politika pod vodstvom Komunističke partije, i dalje su je slabili. Konačni udarac južnoslavenska politička koncepcija doživjet će raspadom SFR Jugoslavije 1991.
→ Pavao Ritter Vitezović i dr.). Punu afirmaciju postiže tek u XIX. stoljeću, kada je u svoju ideologiju uklapa → ilirski pokret te njegove političke sljednice (u prvom redu Narodna stranka). Posebnu važnost za razvoj južnoslavenske ideje imale su teorije
→ Ljudevita Gaja o “ilirskom” etničkom jedinstvu i hrvatskoj povijesnoj posebnosti unutar njega. Tijekom XIX. stoljeća postupno se stvara ideja o Hrvatskoj kao južnoslavenskoj Toskani, te Srbiji kao južnoslavenskom Pijemontu, pod čijim bi se zajedničkim vodstvom trebali okupiti ostali južnoslavenski narodi. Iako srpska politika nije bila ni najmanje sklona prihvatiti takvu ideju (budući da se njezina politika usmjeravala ideji Velike Srbije), nije ju iz pragmatičnih razloga javno odbacila, a hrvatski političari, iako svjesni mogućih problema, podržavali su je iz straha od talijanskih, mađarskih i njemačkih teritorijalnih presezanja. Svoj vrhunac doživljava u vrijeme politike novoga kursa → Hrvatsko-srpske koalicije (→ Fran Supilo, → Ante Trumbić) te izbijanjem I. svjetskoga rata, kada se u emigraciji osniva → Jugoslavenski odbor koji bezuspješno pokušava pregovorima sa srpskom vladom i velikim silama ostvariti političko jedinstvo južnoslavenskih naroda uz poštovanje njihovih individualnosti i federalnog uređenja buduće države. Nakon stvaranja Kraljevine SHS (od 1929. Kraljevina Jugoslavija), južnoslavenska ideja zbog unitarističke politike vladajućih srbijanskih krugova sve više gubi na značenju i pretvara se u umjetno stvoreno “jugoslavenstvo”. Iako je federalizacija Jugoslavije nakon II. svjetskoga rata donekle pomogla ublažavanju međunacionalnih napetosti, praktično neprovođenje nacionalne jednakosti, promicano pod parolom čuvanja “bratstva i jedinstva”, kao i snažna centralistička politika pod vodstvom Komunističke partije, i dalje su je slabili. Konačni udarac južnoslavenska politička koncepcija doživjet će raspadom SFR Jugoslavije 1991.