Immanuel Kant
Kant, Immanuel, njemački filozof (Königsberg, danas Kaliningrad, 22. IV. 1724 – Königsberg, 12. II. 1804). Sveučilišni profesor u Königsbergu od 1770, gdje je studirao filozofiju, matematiku i prirodne znanosti, i predavao gotovo cijeli život. U početku se priklanjao Leibnizovoj filozofiji u Wolffovu tumačenju, a poslije J.-J. Rousseauu, I. Newtonu i osobito D. Humeu, koji ga je “probudio iz dogmatskoga drijemeža” i potaknuo da učini “kopernikanski obrat” u filozofiji kojim su kategorije ljudske svijesti zadobile prioritet pred osjetilnom spoznajom. Osobito je poznata njegova kritička transcendentalna metoda. Moć čistog uma ograničena je iskustvom, što znači da nadosjetilni svijet, → stvar po sebi (Bog, sloboda, besmrtnost duše), ne može biti predmetom znanja, nego vjere i morala. Ono do čega ne dopire čisti um, dostupno je praktičnom umu, moralnoj svijesti. Metafizičke istine i religija ne protežu se na moral, nego se temelje na moralu i zapravo su osmišljenje moralne dužnosti (kategorički imperativ). Kant je začetnik takozvanoga klasičnog njemačkog idealizma, a njegove filozofske postavke imale su velik utjecaj u razvoju moderne filozofske misli. Osobito se, nakon dominacije hegelijanstva i iz njega izvedenih nekritičkih teorija društva, javila potreba vraćanja Kantu (“Natrag Kantu!”), pa je → novokantovstvo obilježilo i početak XX. stoljeća u filozofiji i znanosti. Tako se i stare filozofske opreke platonizma i aristotelizma javljaju u novim oblicima kantijanstva i hegelijanstva. Uz filozofiju, Kant je predavao i prirodne znanosti, o čemu je objavio Opću povijest prirode i teoriju neba (1750), te iznio teoriju nastanka svemira poznatu pod nazivom → Kant-Laplaceova hipoteza. Uz ranije takozvane pretkritičke radove, glavna djela njegova “kritičkoga” razdoblja jesu: Kritika čistog uma (1781), Osnove metafizike ćudoređa (1785), Kritika praktičnog uma (1788), Kritika rasudne moći (1790).