književnost, usmena, književnost koja se temelji na usmenom širenju. Javlja se i prije pojave pismenosti i knjiga, a nastavlja se i nakon pojave pisma i tiska. Izvor usmenog prenošenja ugl. je teško ustanovljiv, pa se u. k. običava označavati kao “narodnu” ili “pučku” književnost. Narodni stihovi često su pjevani, izvode se uz glazbu ili ples i kao sastavni dio običaja. Često imaju izvanknjiževne funkcije, ali to ne isključuje literarna obilježja i vrijednost. Usmene knjiž. tvorevine u stalnoj su mijeni, djelo ne postoji u konačnom obliku, nar. pjevač ili pripovjedač podložan je različitm utjecajima, ali se koristi prokušanim, ustaljenim izražajnim sredstvima. Hrv. u. k. sastoji se od pripovijedaka, mitskih i pov. predaja (npr. o Čehu, Lehu i Mehu), bajki, obrednih i dramskih dijaloga, epskih pjesama (s likovima Kraljevića Marka, Janka Sibinjanina, Ive Karlovića, bana Derenčina, Starine Novaka i dr.), lirskih pjesama (→ bugarštice), balada (→ Asanaginica), → poslovica, → zagonetki i drugih govornih žanrova udomaćenih tradicijski među Hrvatima.