konsonanca (lat.), svako istodobno zvučanje tonova različite visine unutar skladbe, u slušatelja izaziva psihofizičku ugodu. Kriterij ugode određen je društveno-povijesno, dakle podvrgnut razvoju, pa se pojam konsonance razlikuje u pojedinim stilskim razdobljima glazbe. U IX–XI. st. konsonancama su smatrane samo kvarta i kvinta, u XII–XIV. st. pridolaze terca i seksta, ali kao nesavršene k. (consonantiae imperfectae), koje su pri kraju odlomka ili skladbe morale biti razriješene u savršene oktavu ili kvintu. K. i na njima utemeljeni akordi u harmoniji su čimbenici statike, smirivanja, nasuprot → disonanci, čimbeniku dinamike, kretanja. Svojedobno se pokušavalo odrediti konsonancu na temelju matematičko-akustičkih tonskih odnosa, no danas ih se smatra u prvom redu glazbeno-estetskom kategorijom, koju valja promatrati unutar glazb. materije u kojoj se pojavljuju.