notacija (latinski: notatio) 1. Sustav bilježenja koji služi prikazivanju pojmova, veličina ili odnosa odgovarajućim znakovima. 2. glazb Složen sustav znakova za grafičko prikazivanje tonova i tonskih odnosa. Njima skladatelji zapisuju svoje glazbene zamisli, koje izvođači pretvaraju u živu glazbu. U antičkoj Grčkoj slovima alfabeta bilježila se posebno instrumentalna, a posebno vokalna glazba. To je prvi poznati sustav takozvane slovčane notacije (dešifrifan 1847). Notacija je stoljećima bila vezana uz crkvenu glazbu, pa su tako nastala dva tipa – bizantska i neumatska. Bizantska notacija razvijala se na temelju ekfonetskih znakova, koji su u istočnim crkvama služili za označivanje teksta pri svečanim čitanjima u liturgiji. Iz njih se razvio sustav znakova bilježenih iznad pjevanih stihova. Svojim oblikom znakovi su označivali intervalske odnose među susjednim slogovima u napjevu. Na početku napjeva posebna je oznaka određivala kojim tonom počinje i kojem tonskom načinu pripada napjev. Ta je notacija usavršena u XIV. stoljeću, imala je šezdesetak znakova i bila u uporabi do sredine XIX. stoljeća. Utemeljena (na prijelazu iz VI. u VII. stoljeće) na znakovima nalik onima za akcente, neumatska je notacija (→ neume) tijekom tisućljetnoga razvoja prošla više faza. U prvoj, heironomijskoj fazi, njezini su znakovi, pisani iznad tekstova, voditelja izvođačkoga sastava upućivali na uzdizanje ili spuštanje tonova i na neke ritmičke osobitosti u napjevu. U dijasematskoj je fazi pisanje znakova na različitoj visini upućivalo na visinsku razliku naznačenih tonova. Izvlačenjem jedne vodoravne crte s posebnim slovima na početku (od njih su se razvili glazbeni ključevi), u XI. stoljeću počelo je oblikovanje crtovlja, u kojem su pojedine crte određivale stalnu, istu visinu tonova ubilježenih na njima. Slijedile su razne druge vrste notacija, da bi se u XVIII. st. kao najrazrađenija ustalila takozvana koralna notacija s četverouglastim (kvadratnim i romboidnim) znakovima. Ta je notacija i danas u uporabi u liturgičkim knjigama Katoličke crkve. Oko 1500. počelo se razvijati posebno instrumentalno notno pismo. Bilježeno je na tablicama, pa mu odatle naziv tabulatura. Za pojedina su glazbala postojali posebni tipovi tabulatura (za gudačke, puhačke, trzalačke, instrumente s tipkama). Početkom XVII. stoljeća notacija je ušla u fazu pojednostavljivanja i standardiziranja, napuštene su tabulature i uvedeno je jedinstveno vokalno-instrumentalno notno pismo. Početkom 1920-ih počinje novo mijenjanje i nadopunjivanje postojećega notacijskog standarda, uvjetovano novostima u strukturi glazbe. Pritom je od posebne važnosti bilo unošenje u notni sustav najrazličitijih grafičkih znakova, linija, krivulja, crteža, geometrijskih likova i sl., pa je tako stvoren suvremeni tip grafičke notacije ili muzička grafika, dok je za elektroničku glazbu stvoren poseban tip notacije u kojem se grafička notacija nadopunjuje posebnim simbolima primjenjivanima u elektronici. 3. U šahu, zapisivanje poteza i pozicije. Šahovnica je podijeljena na vodoravne (slovčane, od a do h) i okomite (brojčane, od 1 do 8) redove. U takozvanoj kratkoj notaciji bilježi se samo dolazno polje, a u dugoj i polazno. Standardne oznake za šahovske figure (kralj, dama, top /toranj/, lovac, skakač i pješak) jesu: K, D, T, L, S, pješaci se ne označuju. Za malu odnosno veliku rokadu koriste se znakovi O-O, odn. O-O-O, za šah +, za dvostruki šah ++, a za en passant e. p. Potez s uzimanjem obilježava se dvotočkom (:).