opera, W. A. Mozart Don Giovanni, London, Cla’am Fest
opera, J. Gotovac Ero s onoga svijeta, Zagreb, HNK
opera, G. Verdi Nabucco, Split, Peristil
opera, I. Čajkovski Pikova dama, Los Angeles, Opera
opera, R. Wagner Walküre, New York, Metropolitan Opera
opera, G. Bizet Carmen
opera, I. Zajc Nikola Šubić Zrinjski, Zagreb, HNK
opera, V. Lisinski Ljubav i zloba, plakat za praizvedbu
opera (skrać. od tal. opera in musica glazbeno djelo), glazb.-scensko djelo u kojem izvođači prikazuju dram. radnju pjevajući uz orkestar. U o. su sjedinjene dram. radnja, vokalna i instrum. glazba, gluma, katkad ples, pozornički dekor i kostimi glumaca pjevača. Literarni joj je temelj libreto, drama, komedija ili tragedija posebno pisana, u pravilu, u stihovima. Libreto može biti izvoran ili prerađeno i prilagođeno neko dram. ili veće prozno djelo. Tematski može prikazivati tragična, lirska ili komična zbivanja iz mitologije, povijesti ili suvr. života, radnja može biti ustrojena u jednom činu, ali i u tri do pet činova. Za izvedbu nekih opera dovoljno je tek nekoliko pjevača, dok druge traže mnogo vokalnih solista, veliki zbor i balet. I orkestar može biti komornog sastava, ali može imati i razmjere velikoga simfonijskog orkestra. Povijest opere duga je četiri stoljeća, no idejni su joj korijeni u starogrč. tragediji. U želji da obnovi starogrč. tragediju, u kojoj se više pjevalo nego recitiralo, skupina firentinskih umjetnika (→ Camerata iz Firence) potkraj XVI. st. nastojala ju je oživjeti stvorivši novu vrstu kaz. djela. Pjesnik Ottavio Rinuccini napisao je libreto, a skladatelj Jacopo Peri glazbu za dram.-glazb. djelo sa sadržajem iz ant. mitologije naslovivši ga Dafne. Djelo je prvi put izvedeno 1598. u kući firentinskoga plemića Jacopa Corsija. Tako je počeo četiri stoljeća dug burni razvoj te kaz. novine, kojoj su u Italiji prethodili misteriji, sveta prikazanja (rappresentazione sacra), pa svibanjske igre (maggiolate), madrigalističke komedije i, osobito, pastorale. Ubrzo poslije Dafne nastale su nove opere, uz Firencu pojavila se u Mantovi, Torinu i Bologni, potkraj 1620-ih godina središtem operne umjetnosti postao je Rim, a potkraj 1630-ih u Veneciji već je otvoreno prvo javno operno kazalište (Teatro di S. Cassiano), u koje je pristup bio omogućen svakom tko je kupio ulaznicu. Da bi privukli posjetitelje, autori opera povodili su se za ukusom i željama publike stvarajući drame pune akcije i sukoba, predstave su raskošno opremane, težište je preneseno s drame na glazbu, pjevnu i virtuoznu (kastrati postaju pjevačke zvijezde). U glazb. strukturu opere uneseno je niz novosti, tzv. da capo arije postale su najvažnije glazb. točke, a u pojedinim su mjestima stvorene opere posebnih tematskih i glazb. osobina (napuljska škola). Tijekom stoljeća o. se oblikovala kao složena glazb.-dram. struktura, u koju uvodi orkestralna uvertira, a nastavlja se redanjem glazb. točaka – recitativima, solističkim arijama, solističkim ansamblima (dueti, terceti, kvarteti, kvinteti, seksteti…), zborskim i, eventualno, baletnim prizorima. U ranijim operama svi su takvi dijelovi skladani kao posebne, zatvorene glazb. točke (operni brojevi), a poslije kao dijelovi prokomponirane cjeline, u kojoj glazba slijedi i oblikovno se podređuje razvoju dram. radnje. Iz Italije o. je ubrzo prešla u druge eur. zemlje, u kojima je također imala određenih prethodnika (npr. dvorski balet u Francuskoj). Širili su je tal. skladatelji služeći na eur. dvorovima, a slijedili su ih domaći skladatelji i pjesnici. Tijekom XVII. st. o. je već prisutna u Francuskoj, Engleskoj i njem. zemljama. Idućih stoljeća o. prolazi burni razvoj, stvaraju se novi žanrovi, glazba slijedi vlastiti razvojni put, kretanja u književnosti ogledaju se u tematici opernih libreta, barok, rokoko, klasicizam, romantizam, verizam, realizam, nac. škole, glazb. avangarda – stilska su obilježja glazbe opernih ostvarenja od XVIII. do XX. st. u kojima se kaleidoskopski miješaju sva tehn. (tradic. pjevači, tradic. glazbala, suvr. elektronika), stilsko-izražajna i estetska dostignuća suvr. glazbe i dramaturških načela. Jedino što u tom šarenilu pojedino glazb.-dram. djelo svrstava među opere jest odluka autora da je tako žanrovski odredi.