 |
|
| Službeni naziv: | Islamska Republika Pakistan; Islāmī Gamhūriyah Pākistān |
| Površina: | 796 095 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2003): 148 439 000 (187 stanovnika/km2); 34% gradsko |
| Glavni grad | Islāmābād, (794 400 stanovnika) (procjena 2005) |
| Upravna podjela | 4 provincije, 1 upr. područje, 1 područje gl. grada |
| Službeni jezik | urdu |
| Valuta | pakistanska rupija (PKR) = 100 paisa |
Pakistan, država u južnoj Aziji, graniči s Iranom na jugozapadu, Afganistanom na zapadu i sjeverozapadu, Kinom na sjeveru i sjeveroistoku, te Indijom na istoku; izlazi na Arapsko more (Indijski ocean), ima 1046 km morske obale.
Prirodna obilježja
ulica u Rawalpindiju
vrtovi Shalimar u Lahoreu
Karakorum
Karachi
Pakistan je smješten na SZ Indij. potkontinenta, između najviših dijelova Himalaje i Arap. mora. Prema dogovoru iz 1972, pod upravom zemlje su i dijelovi teritorija Kašmira i Jammu koji su “privremeno” podijeljeni između Pakistana i Indije po crti razgraničenja iz 1949. Na golemu prostranstvu može se izdvojiti nekoliko cjelina različitih karakteristika. Planinski sjever zauzima sjevernih 300-tinjak km teritorija na kojem se pružaju zap. lanci Himalaje. Uz granicu s Kinom pruža se lanac Karakorum s vrhom K2 (8611 m), a uz granicu s Afganistanom Hindukuš s najvišim vrhom Tirich Mir (7690 m), južnije je Nânga Parbat (8126 m) i još nekoliko vrhova viših od 7000 m. Između visokih planinskih lanaca su duboko usječene doline Inda i pritoka. Iako Himalaja izolira južnu od sred. Azije, preko Karakoruma je probijena cesta koja povezuje P. i Kinu (prijevoj Khunjerab, 4934 m). Prema Afganistanu najpovoljnija veza ostvaruje se preko poznatog prijevoja Kajber (Khyber, 1080 m), j od Hindukuša. Drugu cjelinu čini predgorje Himalaje sa submontanim platoima i udolinama. To je heterogen prostor u kojem se izdvajaju plodna Peshawarska dolina, snažno raščlanjena ravnica Potwar pokrivena debelim slojem prapora, te j od nje Slano gorje, koje ovu cjelinu oštro razgraničuje od nizine Inda, koja zauzima više od četvrtine zemlje, a pruža se u duljini od više od 1000 km. U sjev. dijelu nalazi se Punjab (“Pet rijeka”), područje uz Ind i pet velikih rijeka koje mu pritječu s područja kašmirskog dijela Himalaje. Nizina je građena ugl. od šljunčanih i pješčanih nanosa, a u reljefnom smislu razlikuju se niži dijelovi uz rijeke (khadar), koji u doba visokih voda budu poplavljeni i viši (doab), a nalaze se između rijeka, izvan dometa visokih voda, ali u pravilu vrlo suhi. U juž. dijelu nizine Inda je pokrajina Sind, gotovo potpuno uravnjeno područje s jakom akumulacijom riječnih sedimenata u kojima rijeka često mijenja tok i ima brojne rukavce. Na krajnjem J golema je delta. Ji od Sinda nalazi se pakistanski dio pješčane pustinje Thar, čije se veći dio nalazi u Indiji. Na JZ zemlje je Beludžistan, geološki dio Iran. visočja. Prema nizini Inda obrubljuju ga gorja koja se strmo uzdižu iz nizine: Kirthar (2479 m) i Sulejmanovo gorje (3374 m). Unutrašnjost Beludžistana čini sušna zavala polupustinjskih i pustinjskih obilježja. Iako se nalazi u području pod utjecajem monsuna, osnovno je obilježje klime izrazita suhoća. Više padalina imaju samo planinska područja na krajnjem S (600–1000 mm), a izohijeta od 500 mm pruža se s od nizine Inda. Najmanje padalina (manje od 200 mm) ima u pustinji Thar i u Beludžistanu. Potonji većinu padalina prima zimi i u proljeće, dok u najvećem dijelu zemlje padaline donosi ljetni monsun (lipanj–rujan). Temperaturne amplitude, dnevne i godišnje, vrlo su velike. Sr. srpanjska temp. kreće se od 30–35 °C (danju su uobičajene temp. znatno iznad 40 °C), a siječanjska između 19 °C na J i 12 °C na S. U planinama temp. su znatno niže, a u najvišim dijelovima vladaju vječni snijeg i led. Vegetacija je u najvećem dijelu zemlje oskudna, ograničena na trave, grmlje, s tek nešto drveća. U najsušim dijelovima vegetacija je kserofitna ili je nema, u delti Inda ima mangrova. Veća šumska područja nalaze se u planinskom području na S, iako su i tu šume dosta degradirane. Inače šume pokrivaju manje od 5% površine. Zbog intenzivna natapanja u mnogim su područjima tla zaslanjena, os. u području Sinda. Područje Pakistana odvodnjava se prema Arap. moru. Najvažnija je rijeka Ind, izvire u Tibetu, teče kroz sjeverozap. Indiju i protječe cijelom dužinom Pakistana općim smjerom SI–JZ. Najviše vode dobiva od tokova u Punjabu: Jhelum, Chenâb, Râvi, Beâs i Sutlej. Te rijeke nisu izravni pritoci Inda, spajaju se prije utoka u Ind kojem pritječu kao r. Panjnad. Nizvodno od toga Ind nema niti jednog pritoka, pa postupno gubi vodu zbog isparavanja i natapanja poljskih površina. Gl. desni pritoci su Kabul i Zhob. Na JZ, iz područja gorja koja omeđuju Beludžistan, u Arap. more teče r. Hingol. Osim za natapanje, velike se rijeke u gornjem toku iskorištavaju za hidroenergiju.
Stanovništvo
mlada Pakistanka
šijitski festival
velika džamija u Lahoreu
S gotovo 150 mil. st. P. je po populaciji 6. zemlja svijeta. Najbrojnija etnička skupina su Punjabljani (o. 50% st.), slijede Sindhi (15%), Paštunci (15%), Mohadžiri (8%; doselili iz Indije nakon 1947, govore urdu), Beludži (5%) i dr., posebnost je dravidski narod Brahu u sred. Beludžistanu. Pojedini narodi govore svoje jezike, a službeni je urdu koji je materinski jezik za manje od 10% st. U poslovnom svijetu i vladi dosta se rabi i engleski. Gustoća naseljenosti vrlo je visoka, u prosjeku gotovo 190 st./km2, ali vrlo neravnomjerna. Najgušće su naseljena područja uz sr. Ind i pritoke, sjev. dio Punjaba s rubnim dijelom himalajskog predgorja te dijelovi Sinda. Planinska područja na S i Beludžistan imaju gustoću 15–20 st./km2. U gradovima živi nešto više od trećine stanovništva. Zbog intenzivna doseljavanja udio brzo raste, ali velik dio porasta gradova odnosi se na siromašne slamovske četvrti bez osnovne infrastrukture. Najveći je grad Karâchi (1 969 300 st.), slijede Lahore (6 485 200 st.), Faisalâbâd (2 582 200 st.), Râwalpindi (1 793 200 st.), Multân, Gujrânwâla i Hyderabad s po 1,4 mil., Peshâwar (1 257 700 st.) te gl. grad, Islâmâbâd (794 400 st.). Porast stanovništva još je dosta brz (25‰, prosj. 1980–2002) jer je stopa smrtnosti padala brže nego stopa rodnosti. Danas iznose o. 8‰, odn. 32‰. Posljedično, stanovništvo je po strukturi dosta mlado: mlađi od 15 g. čine 40%, a stariji od 65 g. 4% ukupnog st. Medijalna je starost ispod 20 g., a očekivano trajanje života 64 g. U vjerskoj strukturi dominiraju muslimani (blizu 90% suniti, 8% šijiti), manjinu čine kršćani, hinduisti i budisti. Obrazovna struktura dosta je slaba: pismeno je o. 60% muškog i manje od 30% ženskog stanovništva. Mnogi među pismenima nemaju formalna obrazovanja jer školovanje u Pakistanu donedavno nije bilo obvezno. Danas obvezno obrazovanje traje 5 g. Nasuprot javnim školama koje su dosta islamizirane, postoje i priv. škole u kojima se stječe dobro obrazovanje, ali njihovi polaznici često napuštaju zemlju (“odljev mozgova”).
Gospodarstvo
most preko rijeke Gilgit
P. je slabo razvijena zemlja s nepovoljnom gosp. strukturom i još uvijek mnogim neriješenim problemima. Nakon podjele Brit. Indije (1947), iselili su se Hindusi koji su činili glavninu obrazovanog stanovništva i bili nosilac gosp. razvoja. Napetosti s Indijom, kao i povremeni unutar. nemiri usmjerili su trošenje velikog dijela proračuna u voj. svrhe (među ostalim i za stvaranje nuklearne bombe) i na upravu. Iako je zbog proamer. orijentacije u afg. ratu dobivao obilnu financ. pomoć, P. je s vremenom nagomilao velik inozemni dug. Zbog nesigurnosti strana ulaganja su mala, a porast stanovništva povremeno je bio brži od porasta BNP-a. Određene reforme (privatizacija, orijentacija na tržišno gospodarstvo), koje su počele 1980-ih godina, dale su tek djelomične rezultate, među ostalim i zbog međunar. sankcija nametnutih zbog nuklearnih proba. BNP po st. jedva premašuje 500 USD, gotovo po četvrtinu se ostvaruje u primarnom i sekundarnom sektoru. Poljoprivreda je vrlo važna, jer osim velikog udjela u BNP-u, pojedinačno je najvažnija djelatnost s obzirom na zaposlenost. Gl. poljoprivr. područja su u Punjabu, uzduž Inda i u dolini Peshawar. S obzirom na klimatske prilike, poljoprivreda ovisi o natapanju koje ima dugu tradiciju, a intenziviranje proizvodnje nije moguće zbog već raširene salinizacije tla i, usprkos reformama, još uvijek nepovoljne vlasničke strukture (o. polovina zemljišta u vlasništvu je veleposjednika). Gl. poljoprivr. kulture, po kojima je P. veliki proizvođač u svj. razmjerima, jesu pšenica, riža, pamuk (3. u svijetu) i šećerna trska. Još se proizvode konoplja, duhan, mahunarke, slanutak, uljarice, krumpir i drugo povrće, te voće. Stočarstvo je manje značajno, bivoli se uzgajaju i za rad, a u brdovitim područjima najviše se uzgajaju ovce i koze. Stočarstvo je izvor sirovina za tekst. (sagovi) i kožarsku ind. Iako raspolaže raznolikim rudama, one su ugl. slabije kvalitete i iskorištavanje je skromno. Najdužu tradiciju ima iskorištavanje ugljena. Od ostalih prir. izvora iskorištavaju se vapnenac (cement), barit, antimon, gips, kamena sol, željezna i bakrena ruda. Otkrivena su skromna nalazišta nafte, a najvažnije bogatstvo je plin, koji ugl. zadovoljava domaće potrebe. Hidroelektrane daju oko trećinu proizvodnje el. energije, ostalo se većinom dobiva u termoelektranama. Ind. je slabo razvijena, iako posljednjih godina brzo napreduje. Razlikuje se ona namijenjena domaćem i ona svj. tržištu. Najvažnije su grane prehr. (ljuštionice riže, šećerane, uljare), tekst. (pamuk, prir. i umjetna svila, sagovi), kožarska (najveći svj. proizvođač nogometnih lopti), zatim duhanska, cementna, proizvodnja poljoprivr. strojeva, umjetnih gnojiva, željezare, petrokemija. Tradic. industr. središte je Karachi, manji industr. pogoni najbrojniji su u Punjabu. Veliku važnost imaju tradic. obrti. Izvoz još zaostaje za uvozom. Dvije trećine vrijednosti izvoza daju tekst. proizvodi (pamučne tkanine, vunena roba, posteljina, odjeća), a izvoze se poljoprivr. proizvodi (riža), šport. oprema (lopte, oprema za jahanje), kožarski proizvodi i dr. Uvoze se nafta i derivati, strojevi, različita industr. oprema, roba široke potrošnje, prehr. proizvodi. Najvažnji su partneri SAD (os. za izvoz), zatim Saudijska Arabija, Kina, Njemačka, Malezija. Slabo razvijena prom. infrastruktura jedan je od otežavajućih čimbenika razvoja gospodarstva, os. industrije, što je vladu u 1990-ima potaknulo na investicije. Cest. mreža najbolje je razvijena u Punjabu, a započeta je autocesta do Karachija. Veliko značenje ima karakorumska cesta prema Kini. Željeznica postupno gubi primat, ali je još važna za promet na veće udaljenosti. Gl. pom. luka Karachi. BNP (2003): 73,03 mlrd. USD Udio BDP-a po sektorima (2003): poljoprivreda 23%, industrija 23%, usluge 54% Udio zaposlenih po sektorima (2003): poljoprivreda 48%, industrija 18%, usluge 34% Nezaposlenih (2003): 8,3% Inflacija (pros. 1990–2001): 9,6%; (2003–04: 4,6%) Realan rast gospodarstva (pros. 1990–2001): 3,6% (2003: 5,1%) Uvoz (2003): 15,59 mlrd. USD Izvoz (2003): 12,21 mlrd. USD
Povijest
figura iz nalazišta Mohenjo Daro
figura žene iz nalazišta Harappe
gandarska umjetnost, stupa
Najstarija arheološki istražena naselja na području Pakistana nalaze se u pokrajini Beludžistan, a datiraju iz ←3500. U razdoblju do kraja ←IV. tisućljeća pojedine nomadske skupine naseljavaju područje istočno od Beludžistana oko rijeke Inda. Tijekom sljedećih 1500 godina ovdje nastaje nekoliko civilizacija, na primjer Mohenjo Daro, Harapan, Kalibangan, koje nestaju oko ←1500, vjerojatno pod pritiskom indoeuropskih naroda iz Srednje Azije. U razdoblju od ←VI. do ←V. stoljeća na području oko doline Inda razvija se država Gandara koja nestaje ←327. kada Aleksandar III. Veliki osvaja ovu državu. U razdoblju od ←III. i dijela ←II. stoljeća Pakistan je bio u sastavu Maurijskoga Carstva, a tijekom I. i II. stoljeća u sastavu Kušanskoga Kraljevstva. U razdoblju prevlasti Gupta u sjevernoj Indiji (320–540) i područje doline Inda bilo je pod njihovom vlašću. U to vrijeme dolazi do učvršćenja hinduske kulture, a prva muslimanska osvajanja u Beludžistanu bila su tijekom VIII. stoljeća. U XIII. stoljeću učvrstila se islamska prevlast nad ovim područjem te je utemeljen sultanat sa sjedištem u Delhiju, koji se do početka XVI. stoljeća proširio na gotovo cijeli Indijski potkontinent. U razdoblju od 1526. do 1761. to je područje kontrolirala mogulska dinastija, ali je poslije smrti mogula Aurangzeba (1658–1707) mogulska država počela slabjeti, a propala je 1761. Pokrajine Punjab i Sind došle su pod perzijsku i afgansku vlast, dok se iz Bengala počeo širiti utjecaj Britanske Istočnoindijske kompanije. Godine 1843. vojska koju je plaćala kompanija zauzela je Sind, a 1849. osvojen je i Punjab. U razdoblju 1857–59. došlo je do velike pobune indijskih vojnika u službi kompanije, pa je britanska vlada ukinula kompaniju, preuzela upravu nad svim njezinim posjedima i 1858. utemeljila Britansku Indiju. Već su se tada osjećale napetosti između većinskoga i privilegiranoga hinduskog i manjinskoga muslimanskog stanovništva, što je dovelo do osnivanja Sveindijske Muslimanske lige 1906, koja je, predvođena → Mohammedom Alijem Jinnahom, 1940. zatražila podjelu Britanske Indije i osnivanje muslimanske države Pakistana. Pregovori između Indijskoga nacionalnog kongresa i Muslimanske lige propali su 1946, nakon čega su uslijedili krvavi vjerski sukobi između hindusa i muslimana. Iako je 15. VIII. 1947. došlo do proglašenja neovisnosti Pakistana i Indije, vjerski i etnički sukobi su nastavljeni, osobito u pokrajinama Punjab i Bengal. Za glavni grad Pakistana izabran je Karachi, a zemlja je bila podijeljena na Istočni i Zapadni Pakistan, koji su bili razdijeljeni indijskim teritorijem. Zbog mnogih neriješenih pitanja između dviju država u razdoblju od 1947. do 1971. izbila su tri rata s Indijom. Od 1947. do 1949. dvije su države zaratile zbog Kašmira, u kojem su većinsko stanovništvo bili muslimani. Godine 1949. potpisano je primirje prema kojem je Kašmir podijeljen na Zapadni Kašmir, koji je pripao Pakistanu, dok je veći dio uključen u sastav Indije kao savezna država. Kašmirsko pitanje izazvalo je i ratove 1965. i 1971, ali nije postignuto rješenje. Godine 1956. Pakistan je proglašen republikom, 1962. donesen je ustav kojim je ustrojena federativna republika sastavljena od Istočnoga i Zapadnoga Pakistana. Nezadovoljni gospodarskim razvitkom i političkom zapostavljenošću provincije, stanovnici Istočnoga Pakistana na parlamentarnim izborima 1970. izabrali su kao parlamentarne predstavnike pripadnike istočnopakistanske Awami lige na čelu sa šeikom → Mujiburom Rahmanom. Liga je zatražila veću autonomiju istočne provincije, a predsjednik republike i vlade Agha Mohammad Yahya Khan poslao je u ožujku 1971. vojsku koja je trebala ugušiti nemire. Izbio je građanski rat, na što je Istočni Pakistan uz pomoć Indije proglasio neovisnost nove države nazvane Bangladeš. Iste godine za novoga pakistanskog predsjednika izabran je predsjednik Pakistanske narodne stranke (PPP) → Zulfikar Ali Bhutto, koji je obnovio ustavni poredak te započeo opsežne gospodarske reforme. Godine 1973. prihvaćen je novi ustav kojim je Pakistan proglašen islamskom saveznom republikom. Nakon optužbi protiv Ali Bhutta za izbornu manipulaciju, general → Mohammed Zia-ul-Haq organizirao je vojni puč i u razdoblju 1978–88. obnašao dužnost predsjednika republike. Ali Bhutto je optužen za ubojstvo političkoga suparnika te je osuđen na smrt i pogubljen 1979. Na parlamentarnim izborima 1988. pobijedila je stranka PPP, a kći predsjednika Bhutta, → Benazir Bhutto, postala je predsjednica vlade (1988–90. i 1993–97). Tijekom 1980-ih i 1990-ih izbijaju žestoki sukobi između liberalnoga PPP-a i islamskih stranaka, između Sinda i Mohadžira, te sunita i šijita. Neriješeno pitanje Kašmira u drugoj polovini 1990-ih intenziviralo je sukobe Indije i Pakistana, a 1998. obje su zemlje izvršile pokuse nuklearnim oružjem. Zbog nereda u državi te zategnutih odnosa s Indijom, general → Pervez Mušarraf (Musharraf) izveo je u listopadu 1999. državni udar i uveo vojnu diktaturu. Predsjednik države od pobjede na izborima 2001. do 2008, kada napušta predsjedničku dužnost kako bi izbjegnuo smjenjivanje. U rujnu 2008. na predsjedničkim izborima pobjeđuje Asif Ali Zardari, suprug ubijene Benazir Bhutto. Od 2013. predsjednik Pakistana je Mamnoon Hussain.