Ante Starčević
Starčević, Ante, hrvatski političar, književnik i publicist (Žitnik, kraj Gospića, 23. V. 1823 – Zagreb, 28. II. 1896). Jedan od utemeljitelja moderne hrvatske državotvorne ideologije. Studirao u Zagrebu, Senju i Pešti, gdje 1846. postiže doktorat iz filozofije. Radio u odvjetničkoj kancelariji prijatelja Lavoslava Šrama do 1861. i djelovao u odboru Matice ilirske i uredništvu časopisa Neven. Bavio se publicistikom i književnošću. Napisao četiri drame, različite tekstove iz praktične filozofije, koju naziva “znanošću života”, a bavio se i književnom kritikom te pitanjem jezika. Protivio se jezičnoj i političkoj koncepciji Vuka Karadžića i bečkom književnom dogovoru od 1850. Iako je tijekom studija u Zagrebu postao pristaša ilirskoga pokreta, odbacio je ilirske ideje smatrajući da ilirizam nije uspio ostvariti “ljubav i slogu bratimsku” među Južnim Slavenima te da se Hrvati trebaju brinuti za vlastite interese. Godine 1861. izabran je za velikoga bilježnika Riječke županije, a njegove četiri predstavke Riječke županije smatraju se osnovicom pravaškoga političkog programa. U njima je iznio shvaćanje da Hrvatska svoje odnose s Austrijom i Mađarskom treba riješiti putem međunarodnih ugovora. Zalagao se za obnovu cjelovitosti hrvatskih zemalja, kojima bi se uz privolu stanovništva trebale pridružiti i slovenske zemlje. S Eugenom Kvaternikom utemeljio Stranku prava i djelovao u Saboru 1861. tražeći punu državnu nezavisnost i ukidanje Vojne krajine. Uspijevao postići da Sabor donese odluku o nepostojanju zajedničkih poslova s Austrijom. Zbog optužbi na račun austrijske vlade u povodu nemira prilikom posvećenja županijske zastave u Rijeci 1862, izgubio mjesto velikoga bilježnika te je osuđen na mjesec dana zatvora, nakon čega ponovno radi u Šramovoj kancelariji. Od 1865. do 1867. drži nekoliko važnih govora u Saboru i razvija plodnu publicističku djelatnost. Iako nije sudjelovao u → Rakovičkoj buni (1871), utamničen je. Po izlasku iz zatvora radio u odvjetničkoj kancelariji nećaka Davida Starčevića u Jastrebarskom (1873–78), surađivao u časopisu Sloboda (Hrvatska), a 1878. ponovno je biran za saborskoga zastupnika. Bosanske muslimane drži “po kervi i jeziku najčistijom braćom”. Nakon raskola Stranke prava osnovao je s Josipom Frankom 1895. Čistu stranku prava. Pristaša ideja Francuske revolucije i prava narodnosti utemeljenog na povijesnom pravu. Zbog svojega djelovanja prozvan je “Ocem domovine”.