grčka književnost. Od Homera do perzijskih ratova (←VIII. st. do ←VI. st.). Pravi početak grč. i eur. književnosti označavaju Homeru pripisani junački epovi “Ilijada”, u kojoj je opisao borbu Grka i Trojanaca, i “Odiseja”, koja prikazuje Odisejev povratak iz Trojanskog rata. Djela su napisana u heksametrima i na jonskom, uz primjese eolskog dijalekta. Homeru su pripisivane i zbirka himni bogovima, životinjski ep “Borba žaba i miševa” te tzv. kiklički epovi. Problem autorstva, nastanka i jezika tih ostvarenja čini kompleks tzv. homerskog pitanja. Drugi veliki grč. pjesnik iz najstarijeg razdoblja je Hesiod, pisac epa “Teogonija”, u kojem izlaže postanak svijeta i rodoslovlje homerskih bogova, te poznatog djela “Poslovi i dani”, u kojem daje upute i piše o životu zemljoradnika. U to se vrijeme razvija i lirska poezija. Značajni su pisci elegija Kalin, Tirtej, Mimnermo, Solon, Teognid, Fokilid i Ksenofan. Poznatim jambima javili su se Arhiloh, Semonid i Hiponakt. Meličku ili monodijsku liriku pišu Alkej i Sapfa, jedna od najvećih grč. pjesnikinja, te Anakreont, koji će kao pjesnik ljubavi i vina značajno utjecati na mnoge kasnije stihotvorce. Korska lirika razvija se kod Dorana, a najviše se ističu Alkman, Arion, Stezihor, Simonid, Bakhilid te posebno Pindar, koji će svojim epinikijima i korskim pjesmama u čast pobjednika raznih natjecanja steći glas najvećega grč. liričara.
Klasično ili atičko razdoblje (←V. i ←IV. st.). Nakon pobjede u perz. ratovima, polit. i kult. središte postaje Atena. To je vrijeme u kojem nastaje tragedija, razvijajući se iz korske pjesme u slavu boga Dioniza. Dolazi do odvajanja jednoga glumca te se između njega i kora vodi dijalog. Uskoro se odvajaju još dvoje glumaca te dijalog počinje dominirati nad lirskim dijelovima. Građa za tragediju ugl. je preuzimana iz mitologije, a tek katkad temom postaju pov. događaji. Najstariji predstavnici su Tespis, Heril i Frinih. Ovaj dram. oblik usavršili su klasici grč. književnosti Eshil, Sofoklo i Euripid. U tom razdoblju nastaje i komedija, prvo na Siciliji, gdje djeluju Epiharm i Sofron, a potom se snažno razvija u Ateni. Vodeći su predstavnici Kratin, Eupolid i Aristofan, koji su u svojim komadima oštro napadali i ismijavali različite pojave iz društv. života Atene. Od starijih proznih djela izdvajaju se Hipokratovi med. spisi te posebice radovi historiografa. Naziv “oca povijesti” Herodot je dobio zahvaljujući svojem djelu “Povijest”. Jednim od najvećih povjesničara antike smatra se Tukidid s ostvarenjem “Povijest Peloponeskog rata”, a ističu se i Ksenofont (“Anabaza”; “Spomeni Sokratovi”), Efor te Teopomp. Tada se pod utjecajem Gorgije razvija i govorničko umijeće, a među najbolje govornike ubrajaju se Lizija, Izokrat i Demosten.
Helenističko razdoblje (od Aleksandra III. Velikog, ←330, do Augusta, ←30). Aleksandrovim osvajanjima grč. jezik i kultura šire se na prostoru od Indije do Egipta. Središte kult. života postaje Aleksandrija, sa znamenitom bibliotekom i Muzejem kao znanstv. centrom. Unutar Muzeja razvija se filologija, pa se priređuju izdanja velikih uzora, ponajprije Homera. Vodeći su pjesnici helenističkog razdoblja pisac elegija i epilija Kalimah, epičar Apolonije Rođanin, tvorac idile Teokrit i autor minijamba Heronda. Među epigramatičarima ističu se Kalimah, Leonida i Asklepijad. U Ateni nastaje tzv. nova atička komedija, a predstavljaju je Menandar, Difil, Filemon i Apolodor, koji razvijaju komediju karaktera i intrige s uobičajenim likovima. Njihova djela obrađivali su rim. dramatičari Plaut i Terencije. U Rimu djeluje najznačajniji povjesničar ovog razdoblja Polibije.
Rimsko razdoblje (od Augusta, ←30, do zatvaranja akademije u Ateni, 529). Unutar Rim. Carstva Atena ostaje filozofskim, a Aleksandrija znanstv. središtem. Knjiž. jezik postaje atički iz klas. doba, čime se stvara velika razlika između knjiž. i govornog jezika. Razvija se historiografija, a najvažniji predstavnici su Diodor Sicilski, Dionizije, Josip Flavije, Apijan i Kasije Dion. Posebno je značajno djelovanje Plutarha, koji piše moralističke traktate te usporedne biografije čuvenih Grka i Rimljana. Po humoru i oštroj satiri poznat je Lukijan, a Hariton, Longo (“Dafnis i Hloja”) i Heliodor pišu grč. ljubavno-pustolovne romane. Među epičarima izdvajaju se Kvint Smirnjanin i Nono, a epigram je omiljena vrsta. Pisci koji se javljaju nakon Justinijanova doba pripadaju → bizantskoj književnosti.
Novogrčka književnost. Epoha novogrč. književnosti počinje padom Carigrada 1453, a obuhvaća književnost na arhaičnom znanstvenom (katarevusa) i na govornom jeziku (dimotiki). Ova dvojezičnost ostat će prisutna sve do XIX. st. Isprva se knjiž. središta nalaze na otocima pod mlet. vlašću. U XVI. i XVII. st. pod romanskim utjecajima književnost se osobito razvija na Kreti, gdje se izdvajaju V. Kornaros epom “Erotokritos” te J. Hortacis tragedijom “Erofili”. U XVIII. st. intenzivnija knjiž. djelatnost počinje i u Carigradu te drugim gradovima Osman. Carstva. Potkraj XVIII. st. pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja J. Misiodaks i D. Katardzis potiču kult. zbivanja, a unutar grč. kolonija u eur. gradovima (Trst, Beč, Bukurešt, Odesa) formiraju se kult. centri. Pojavljuju se prve grč. novine, a domoljubnu liriku objavljuje Rigas od Fere. Na poč. XIX. st. i procesa oslobađanja djeluje pokret za stvaranje jedinstvenoga knjiž. jezika, a pisci tzv. jonske škole (D. Solomos, A. Kalvos, A. Valaoritis) pokušavaju afirmirati govorni jezik. Nakon osnutka grč. države dominira kult antike i vraćanje klas. uzorima, a teme su najčešće povijesne ili vezane uz razdoblje oslobađanja. Potkraj XIX. st. sve su jači zahtjevi za afirmacijom govornog jezika kao književnog. Pritom je važno djelovanje I. Psiharisa, N. Politisa i E. Rhoidisa. U poeziji na prijelazu stoljeća K. Palamas snažno utječe na formiranje modernoga grč. pjesništva koje odgovara eur. gibanjima. Ističu se i pjesnici G. Drossinis, Z. Papandoniu, I. Gryparis, A. Sikelianos, K. Kariotakis, a posebno mjesto ima aleksandrijski pjesnik K. Kavafis. Kao dramatičari aktivni su J. Kambisis i P. Nirvanas. Potkraj XIX. i na poč. XX. st. važnije prozne knjige pišu A. Papadiamandis, A. Eftaliotis, K. Teotokis i A. Karkavicas. U 1920-ima i 1930-ima te sred. stoljeća izdvajaju se I. Venezis, N. Kazandzakis, S. Myrivilis, V. Rotas, A. Terzakis, K. Politis i G. Theotokas. Nakon II. svj. rata bliske pov. događaje tematiziraju I. Beratis, S. Tsirkas i D. Chatzis. Prozaik iz prethodne generacije N. Kazandzakis nastavlja objavljivati uspješne romane (“Doživljaji Aleksisa Zorbasa”), a pridružuju mu se i P. Prevelakis te, poslije, K. Tachtsis i Y. Ioannou. Pjesnici iz razdoblja prije i nakon II. svj. rata slijede zapadnoeur. utjecaje, a među njima su svakako najpoznatijii nobelovci J. Seferis i O. Elitis, a zanimljiva je pojava i N. Kavadiasa. Nakon rata vodeći su liričari N. Vretakos i J. Ritsos, a kao najznačajniji pjesnici novije grč. književnosti javljaju se A. Dikteos, T. Sinopulos, M. Sachtouris, T. Varvitsiotis, N. Papas, M. Anagnostakis i T. Patrikios.