ekonomske škole, skupine ekonomskih pisaca koji su, unatoč katkad čak i znatnim međusobnim razlikama, bliski po pristupu ekonomskim pojavama, metodama analize i nekim ključnim teorijskim shvaćanjima. Škole katkad dobivaju naziv po znanstvenicima čije sljedbenike okupljaju, katkad po nekomu važnom elementu svojega učenja ili metode, a katkad po zemlji, gradu ili sveučilištu gdje su nastale. Prvom se ekonomskom školom smatraju kanonisti, srednjovjekovni crkveni pisci koji su nastojali ekonomske pojave objasniti u duhu kršćanstva. Rani kapitalizam dobiva teorijski izraz u ekonomskim učenjima merkantilizma (XVI. i XVII. st.) i fiziokrata (XVIII. st.). Engleski ekonomisti stvaraju školu klasične ekonomije, do čijeg punog razvitka dolazi krajem XVIII. i u XIX. st. s prevlašću kapitalističkog načina proizvodnje. Interese radništva zagovaraju u to vrijeme socijalisti utopisti i socijalisti rikardovci, a zatim i marksizam. Sredinom XIX. st. javlja se historijska škola, a u drugoj polovici XIX. st. neoklasična škola. U daljnjem se razvitku ekonomske misli izdvajaju austrijska škola, kembrička škola, škola matematičke ekonomije, lozanska škola, stokholmska škola, škola institucionalista (→ institucionalizam), kejnzijanska škola i čikaška škola, a u novije doba škola javnog izbora i škola racionalnih očekivanja.