ekonomija blagostanja (engleski: welfare economics), grana ekonomske teorije koja proučava djelovanje ekonomske politike na dobrobit svih pripadnika društva. Začetnik ekonomije blagostanja je engleski ekonomist → Arthur Cecil Pigou, a razvila se tijekom XX. stoljeća doprinosima mnogih vodećih ekonomista. Teorijska je osnovica djelatnosti suvremene socijalne države u razvijenim zemljama. Preraspodjela dohodaka općenito počiva na načelu da određen iznos dodatnog dohotka znači puno više siromašnome nego bogatom čovjeku. Stoga preraspodjela povećava ukupno zadovoljstvo. Daljnje je načelo da su povoljne sve promjene koje čine da je nekima bolje ako zbog njih nije nikome drugome lošije. Smatra se da je neka ekonomska promjena povoljna za ukupno blagostanje i ako oni koji njome dobivaju mogu kompenzirati one koji njome gube a da im još uvijek bude bolje. Načela ekonomije blagostanja primjenjuju se, osim u pitanjima preraspodjele, i kod mnogih drugih pitanja, npr. u vezi s → javnim dobrima i uopće u analizi društvenih troškova i koristi raznih aktivnosti u kojima postoje → eksternalije. Sva su pitanja ekonomije blagostanja prožeta vrijednosnim sudovima, pa se nju smatra pretežno normativnom ekonomijom.