Bečki kongres
Bečki kongres, održan u Beču od 18. IX. 1814. do 9. VI. 1815. Sudjelovale su sve europske države (osim Turske) koje su bile uključene u zbivanja izazvana Francuskom revolucijom i napoleonskim ratovima. Razmatrale su se metode sprječavanja nove revolucije i obnova Europe na načelu legitimizma i što potpunije restauracije starog poretka. Glavni tvorci europske politike tijekom rada Kongresa bili su ruski car → Aleksandar I., dvorski kancelar → Clemens Wenzel Lothar Metternich, te ministri Francuske (princ → Talleyrand-Périgord) i Engleske (→ Robert Castlereagh). Kongres je prekinuo rad tijekom Napoleonova bijega s Elbe i iskrcavanja u Francuskoj te je rad nastavljen tek nakon okončanja 100 dana i konačna Napoleonova poraza. Na Kongresu je potvrđeno vraćanje Francuske u granice iz 1792; Austriji su potvrđeni dobici u Italiji i na istočnojadranskoj obali te stjecanje Galicije i Lodomerije; Rusija se proširila na dio Poljske i stekla pravo na Finsku i Besarabiju. Umjesto Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti, stvara se Njemački savez u koji ulazi 35 njemačkih vladara (kraljeva, vojvoda, knezova i dr.). Priključenjem Belgije Ujedinjenim Provincijama Nizozemske, stvorena je Kraljevina Nizozemska. Švedska dinastija dobiva Norvešku, koja je od 1394. bila ujedinjena s Danskom, jamčeći joj veliku autonomiju. Stvorena je kraljevina Poljska (Kongresna Poljska) u personalnoj uniji s Rusijom; Pruska dobiva Veliko Vojvodstvo Poznań, a Krakov postaje slobodna država. Velika Britanija zadržala je Helgoland, kolonije Kappland i Cejlon, Maltu i francuski otok Mauritius; Švicarska je povećana i određena kao neutralna država. Posljedica Bečkog kongrersa bila je i Sveta alijansa, koju su 26. IX. 1815. potpisali ruski car Aleksandar I., austrijski car Franjo I. i pruski kralj → Fridrik Vilim II.