Celjski, velikaška obitelj njemačkog podrijetla. U XII. stoljeću bilježe se imenom Žovneški i gospodari su posjeda u Savinjskoj dolini i Kranjskoj. Nakon izumiranja Heunburgovaca (1322) nasljeđuju njihov posjed u Štajerskoj i grad Celje, prema kojemu se najčešće nazivaju. Kao vazali → Habsburgovaca dobivaju (1341) od cara → Ludviga Bavarskog Wittelsbacha naslov državnih grofova Celjskih. Uspon doživljavaju u doba Hermana II. (1360–1435), koji je oslanjajući se na Žigmunda Luksemburškog (koji se oženio njegovom kćeri Barbarom), proširio vlast na Varaždin, dio Hrvatskog zagorja, Međimurje i Čakovec. Nakon izumiranja grofova Ortenburških (1418) preuzima njihove posjede u Koruškoj i Kranjskoj. Hrvatski ban od 1406; godine 1427. sklapa s bosanskim kraljem → Tvrtkom II. ugovor o međusobnom nasljeđivanju, a 1428. stječe Bihać i Krupu. Njegov unuk Ulrik II. (1406–56) oženio sa Katarinom, kćeri srpskog despota → Đurđa Brankovića. Godine 1436. obitelj stječe naslov državnih knezova. Budući da je političku moć i širenje posjeda Celjskih ugrožavala vlast Habsburgovaca u slovenskim krajevima, dolazi do rata između ovih dviju obitelji, koji je zaključen sklapanjem ugovora o uzajamnom nasljeđivanju (1443). U Ugarskoj se Ulrik II. sukobljava s plemstvom koje predvodi → János Hunyadi; dao ga je ubiti Jánosev sin László u beogradskoj tvrđi (1456). Ulrikova smrt označila je kraj vladavine Celjskih, a u ratu za njihovo naslijeđe pobjedu odnose Habsburgovci.