 |
|
| Službeni naziv: | Republika Finska; Suomen Tasavalta (fin.), Republiken Finland (šved.) |
| Površina: | 338 144 km2 |
| Stanovništvo | (procjena 2001): 5 188 000 (15,3 stanovnika/km2 ); 69% gradsko |
| Glavni grad | Helsinki (šved. Helsingfors), 559 700 stanovnika (2001) |
| Upravna podjela | 5 provincija i otočje Åland (autonomni stanovnikatus) |
| Službeni jezik | finski, švedski |
| Valuta | euro = 100 centa (do 2002: finska markka = 100 penniä) |
Finska, država u sjev. Europi, graniči sa Švedskom na Z, Norveškom na S i Rusijom na I; izlazi na Botnički i Finski zaljev, dijelove Baltičkog mora. 1126 km obale (bez otoka).
Prirodna obilježja
sauna uz jezero
Turku
predsjednička palača u Helsinkiju
Područje Finske dio je strukture Baltičkoga štita koji je građen od stijena prekambrijske starosti, većinom granita, gnajsa i kristaličnih škriljevaca. Mlađi, paleozojski (kambrij – silur) sedimenti većinom su erodirani. Za izgled današnjega reljefa ključnu ulogu imala je pleistocenska oledba za koje je današnje područje F. bilo u središnjem dijelu golema kontinentskoga ledenog pokrova. Stijene uravnjene kretanjem ledenog pokrova danas su najvećim dijelom prekrivene morenama. One mjestimično oblikuju drumline , niske brežuljke sastavljene od blokova kamenja, manjih gromada, šljunka i pijeska. Tokovi koji su nastali otapanjem leda (neki su tekli ispod ledenog pokrova, a neki od čela ledenjaka koji su kopnjeli) istaložili su niske gomile sortiranog šljunka i pijeska (harju, esker) . Te gomile najčešće formiraju vijugave nizove koji mogu biti vrlo dugi. Najpoznatiji takav je Salpausselkä, kompleks od triju usporednih nizova koji se pružaju na JI zemlje u duljini od o. 500 km. Nakon oledbe, izdizanjem razine mora određene su osnovne crte obale. S obzirom na to da je golema masa leda tijekom oledbe pritiskala Zemljinu koru, nakon ledenog doba, oslobođen tog pritiska, teren se počeo postupno izdizati, a to se događa i danas, mjestimično i do 9 mm godišnje. Osnovno reljefno obilježje F. je uravnjenost – najniži su dijelovi na J, središnji je dio nešto viši, dok se jedina planinska područja nalaze na krajnjem S uz granicu sa Švedskom i Norveškom. S obzirom na reljef i druge prir. značajke, u F. možemo razlikovati 4 gl. cjeline. Priobalna nizina pruža se u pojasu dugom više od 2300 km i širokom 40–70 km duž obala Botničkog i Finskog zaljeva. To je područje blaže klime i plodnijih tala, pa tu živi većina st. Brojna su manja jezera, a pošumljenost je slabija nego u ostalim dijelovima zemlje. Jezersko područje zauzima j dio unutrašnjosti, a vodene površine zauzimaju približno pol. ove regije. Ona je mozaik pošumljenih brežuljaka visine 100–200 m i tisuća jezera prošaranih otocima. Njihov broj veći je od 50 000, ali ga je teško odrediti jer su mnoga povezana uskim prolazima ili kratkim rječicama. Tu su i jezero Saimaa i još neka veća jezera. Treću cjelinu čini nešto viša (300–700 m) sjeverna unutrašnjost, brežuljkasto područje koje prema S postaje sve više. Na krajnjem S je i najviši vrh zemlje, Haltiatunturi (1324 m). Veći dio ovog područja nalazi se unutar polarnoga kruga. Četvrtu cjelinu čine tisuće otoka u Baltičkome moru, a najviše ih je u arhipelagu Turku pred jz obalom. Većina ih je vrlo mala, nenaseljena, često s vrlo oskudnom vegetacijom. Veličinom se izdvaja Ålandsko otočje (fin. Ahvenanmaa) na ulazu u Botnički zaljev, a posebnost mu je da ga naseljavaju gotovo isključivo Šveđani. Klima je kontinentska, a u juž. dijelovima ublažena atlantskim utjecajima. Sr. siječanjska temp. iznosi od -5 °C na J do -20 °C na S, ali povremeno se spusti i do -30 °C. Ljeti su razlike manje, sr. srpanjska temp. je između 17 °C na J i 13 °C na S, gdje za polarnog dana može premašiti i 25 °C. Oborine se smanjuju, od 700 mm na J do 400 mm na S, a trećina ih padne u obliku susnježice i snijega. Na J se snježni pokrivač zadržava 4 mjeseca, na S 6 mjeseci, dok su planinski vrhovi stalno pod snijegom. U najsjevernijim dijelovima polarni dan i noć traju po dva i pol mj. Finska je jedna od najpošumljenijih eur. zemalja, šume pokrivaju 3/4 površine, a najgušće su u središnjem dijelu zemlje. Prevladava crnogorica (bor i smreka), koja u sjev. dijelu postupno prelazi u tundru. Od bjelogorice značajne su breza, bukva, jasen, javor, vrba. Unutrašnje vode pokrivaju oko 10% površine Finske. Osim jezera Saimaa (1760 km2), veća su Inari (1300 km2) na krajnjem S, Päijänne (1090 km2), Oulu (900 km2), Pielinen (850 km2) u jezerskom području. Najveći dio F. odvodnjava se prema Baltičkome moru: rijeke iz središnje i sjev. F. ulijevaju se u Botnički, a iz južne u Finski zaljev. Jugoist. dijelovi zemlje se preko jezera Saimaa i Ladoga odvodnjavaju u Bijelo more. Najveće rijeke su Kemi (547 km), Muonio (177 km) i Oulu (130 km). Rijeke se koriste za plovidbu, splavarenje trupaca i dobivanje hidroenergije. Sve rijeke i jezera zimi se zamrzavaju. Smrzava se i priobalno more (Finski zaljev 2–4 mj., Botnički zaljev 4–5 mj.), pa se promet odvija uz pomoć ledolomaca.
Stanovništvo
tipične kuće
Finci, koji su pripadnici ugro-finske skupine naroda, čine većinu od 92,4% st. Među manjinama najbrojniji su Šveđani (oko 6%), žive na Ålandskom otočju i u gradovima na JZ. U Laponiji žive Laponci (oko 17 000, sebe zovu Sami), također ugro-finski narod koji još živi tradic. načinom uzgajajući sobove. Služb. jezici su finski i švedski. F. je s 15 st./km2 među najrjeđe naseljenim eur. zemljama. Stanovništvo je koncentrirano u j trećini zemlje, posebice uz j obalu, dok je s unutrašnjost gotovo nenaseljena (2 st./km2). U gradovima živi 69% st. Najveći gradovi: Helsinki (559 700 st.), Espoo (216 800 st.), Tampere (197 800 st.), Vantaa (179 900 st.), Turku (173 700 st.). Porast st. vrlo je spor, tek 5 ‰/god. (prosj. 1980–2001), a više mu pridonosi imigracija (većinom stranih radnika), nego prir. promjena. Stopa rodnosti (11‰) tek je nešto viša od smrtnosti (9–10‰). Izražene su unutar. migracije, najviše prema grad. središtima na J. Zbog nepovoljnog prir. kretanja ni dobna struktura nije dobra: mlađih od 15 g. je 18%, a starijih od 65 g. 15%. Očekivano trajanje života je 78 g. U vjerskom sastavu dominiraju luterani (85%), nešto je pripadnika Finske pravosl. crkve, židova, različitih kršć. zajednica, a 10-ak % st. izjašnjava se kao ateisti. Nepismenog stanovništva nema; u zemlji je 10-ak sveučilišta, najstarije u Helsinkiju (osn. 1640).
Gospodarstvo
F. je visokoindustrijalizirana zemlja s pretežnom orijentacijom na tržišno gospodarstvo. Iako je od 1960-ih provodila politiku “države blagostanja” s jakim javnim sektorom, potkraj 1980-ih pokrenuta je liberalizacija tržišta. Zbog reformi, kao i zbog raspada SSSR-a (gl. vanjskotrgovinskog partnera), poč. 1990-ih došlo je do recesije, pada BNP-a i vrijednosti izvoza. Brzo preusmjeravanje na zap. tržišta, uključivanje u integracijske procese i jačanje financ. djelatnosti (helsinška burza) omogućilo je brz izlaz iz krize, iako uz povećanu stopu nezaposlenosti (u najtežim godinama blizu 20%). F. je od 1995. članica EU-a, a također je među zemljama koje su uvele euro. Od 1995–2002. BNP je povećan za 40%, a nezaposlenost smanjena s više od 15% na 9%. Današnji BNP/st. iznosi oko 24 000 USD, dakle sličan je drugim razvijenim eur. zemljama. Značenje poljoprivrede opada, kako po broju zaposlenih, tako i po sudjelovanju u BNP-u. Zbog nepovoljne klime i malo obradiva zemljišta, poljoprivreda je ograničena na juž. područja i okrenuta je proizvodnja za vlastite potrebe. Uzgajaju se žitarice (ječam, zob, raž), šećerna repa, krumpir i drugo povrće, voće. U stočarstvu se ističu uzgoj goveda i svinja. Značajno je slatkovodno i morsko ribarstvo, iako im udio u BNP-u opada. Među primarnim djelatnostima najvažnije je šumarstvo, koje daje sirovine (više od 40 mil. m3/god.) za snažnu drvnu i ind. papira (među vodećima u svijetu). Ostale važnije grane industrije: strojarska, kovinska, brodograđevna, elektron., prehr., petrokem. i dr., a u novije vrijeme posebno se ističe proizvodnja komunikacijske opreme (Nokia). F. oskudijeva rudama, pa ih uvozi. Najznačajnije rudno bogatstvo je bakar, zatim cink i srebro, a vade se i krom, olovo, zlato. Uvozi se i nafta. Iako se hidroenergija u velikoj mjeri iskorištava, u proizvodnji el. struje sudjeluje s 20% – značajnija su fosilna goriva i nuklearna energija. Vanjska trgovina iznimno je važna – izvoz obično premašuje 1/4 BNP-a i veći je od uvoza. Uvoze se sirovine i poluproizvodi (željezo i čelik, nafta i derivati), vozila, strojevi, kem. proizvodi, hrana. Izvoze se elektron. i optički uređaji, papir i papirni proizvodi, strojevi, drvo i drvni proizvodi. Gl. partneri su zemlje EU-a, a najviše Njemačka, Švedska, Vel. Britanija, Francuska, zatim SAD, Japan, Rusija. U prometu posebnost čini razvijena mreža vodenog prometa, kako pomorskog tako i unutrašnje plovidbe jezerima, rijekama i kanalima. Međunar. aerodrom je u Helsinkiju.
BNP (2001) 123,37 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2001):
poljoprivreda 3%, industrija 26%, usluge 71%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 4%, industrija 25%, usluge 71%
Nezaposlenih (2002) 8,9%
Inflacija (1990–2001) 1,5%/god. (2002: 1,7%)
Realan rast gospodarstva (1990–2001) 2,9%/god.
Uvoz (1999) 28,3 mlrd. USD
Izvoz (1999) 37,4 mlrd. USD
BNP (2001) 123,37 mlrd. USD
Udio BDP-a po sektorima (2001):
poljoprivreda 3%, industrija 26%, usluge 71%
Udio zaposlenih po sektorima (2001):
poljoprivreda 4%, industrija 25%, usluge 71%
Nezaposlenih (2002) 8,9%
Inflacija (1990–2001) 1,5%/god. (2002: 1,7%)
Realan rast gospodarstva (1990–2001) 2,9%/god.
Uvoz (1999) 28,3 mlrd. USD
Izvoz (1999) 37,4 mlrd. USD
Povijest
dvorac Turku
Tijekom ←I. tisućljeća useljavaju se na područje Finske ugro-finska plemena, među kojima su i preci današnjih Finaca, potiskujući starosjedioce Laponce prema sjeveru. Ustrojavaju se tri plemenska saveza (Finaca, Tavastijanaca i Karelaca), koji stoljećima međusobno ratuju. Od VIII. do XI. stoljeća na područje Finske prodiru Vikinzi. U XII. stoljeću poprište ratovanja između Rusije i Švedske. Nakon niza pohoda, sredinom XIII. stoljeća Šveđani su pokorili i pokrstili Finsku, koja je ubrzo izjednačena s drugim švedskim pokrajinama; 1362. švedski kralj Haakon VI. Magnusson dao je finskom plemstvu pravo na sudjelovanje u izborima za kralja. Kratkotrajno nezavisna 1374–86. pod upravom švedskoga velikaša Boa Jonssona (Gripa); potom u sastavu Kalmarske unije. U XVI. stoljeću širi se protestantizam; Michael Agricola prevodi na finski jezik Bibliju (1548). Godine 1581. Finska je uzdignuta na stupanj velikoga kneštva. Od 1596. do 1597. u Finskoj se vodio posljednji seljački rat u Europi (“rat toljaga”). God. 1714–21. Rusi prodiru u Finsku; mirom u Nystadu 1721. Šveđani im prepuštaju dio Karelije s Vyborgom; 1743. Rusi zauzimaju i zapadnu Kareliju. Godine 1808. švedske snage povlače se bez otpora iz Finske, koja uz veliku potporu domaće inteligencije i činovništva postaje (1809) autonomna velika kneževina u personalnoj uniji s Rusijom; priključene su joj ruske stečevine (Vyborg), a prijestolnicom je postao 1812. Helsinki; 1863. finski jezik (uz švedski) postaje službenim, a 1878. Finska dobiva i vlastitu vojsku. U doba ruskih careva Aleksandra III. (1881–94) i Nikole II. (1894–1917) pojačana je rusifikacija i ograničavanje finske autonomije. Nakon Oktobarske revolucije proglašena je (6. XII. 1917) neovisnost Finske, a 1919. republika (predsjednik Kaarlo Juho Ståhlberg). Godine 1920. zaključen je ugovor u Dorpatu, po kojem je Finska stekla luku Petsamo na Sjevernomu ledenom moru; 1921. Društvo naroda dodjeljuje joj demilitarizirane Ålandske otoke. Godine 1932. Finska sklapa sa SSSR-om ugovor o nenapadanju; sporazumom Hitler–Staljin (1939) Finska je postala dio sovjetskog interesnog područja. U listopadu 1939. SSSR je napao Finsku i unatoč snažnu otporu domaćih snaga prisilio Finsku na potpisivanje mirovnoga sporazuma (1940), po kojem je Finska ustupila SSSR-u Karelijsku prevlaku s Vyborgom, dio Istočne Karelije i iznajmila poluotok Hanko za sovjetsku vojnopomorsku bazu na 30 godina. Finska od 1941. do 1944. ratuje na strani Nijemaca; 1944. sklapa primirje sa SSSR-om; mirovnim ugovorom 1947. gubi područje Petsama, obvezuje se na plaćanje ratne reparacije SSSR-u. Godine 1955. postaje članica UN-a i pristupa Nordijskom vijeću; 1961. postaje pridružena članica Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA). U unutarnjoj politici nakon 1945. na vlasti su se izmjenjivale vlade dviju najjačih političkih stranaka: Socijaldemokratske stranke i Agrarne unije (kao samostalni stranački kabineti ili u koaliciji s drugim strankama). Stabilan politički razvitak označilo je i dugogodišnje predsjedanje državom → Urha Kekkonena (1956–82). Od 1982. do 1994. na čelu države je → Mauno Koivisto (1982–94), zatim su izabrani → Martti Ahtisaari (1994–2000), → Tarja Halonen (2000–12) i Sauli Niinistö 2012. Godine 1975. u Helsinkiju je održana Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS). Od 1995. Finska je članica Europske unije.