gregorijansko pjevanje (gregorijanski koral), službeno liturgijsko pjevanje u Katoličkoj crkvi koje je prema predaji sakupio i uredio papa → Grgur Veliki (VI. stoljeće). Obuhvaća 3000 melodija namijenjenih svim crkvenim obredima. Melodije se pjevaju solistički ili zborno, ali uvijek jednoglasno i bez instrumenata. Nastaje u ranom kršćanstvu po uzoru na pjevanje u sinagogi, a pokazuje i helenističko-rimske elemente. Izgrađeno je na osam starih tonova (ljestvica). Tijekom stoljeća, pojavom polifonije u karolinško doba, uvođenjem instrumentalne glazbe, moderne durske i molske ljestvice (XVII. stoljeće) i teatralnoga stila (XVIII. stoljeće), stari koralni napjevi znatno su skraćeni i osiromašeni. Obnovu korala provode u XIX. stoljeću benediktinci iz Solesmesa u Francuskoj (Guéranger, Pothier, Mocquereau, Gajard) koji su upotrebom modernih muzikoloških sredstava rekonstruirali gregorijanske napjeve u izvornom obliku. Papa Pio X. odredio je 1903. da se gregorijansko pjevanje obnovi u svim obredima u čitavoj Crkvi. Srodni su gregorijanskom pjevanju → ambrozijansko, → galikansko i → mozarapsko liturgijsko pjevanje.