impresionizam, E. Degas Utrke, Pariz, Musée d’Orsay
impresionizam, E. Manet Doručak na travi, Pariz, Musée d’Orsay
impresionizam, C. Pissaro Voćnjak u cvatu, Pontoise, Pariz, Muzej impresionista
impresionizam, P. A. Renoir, Veslač, Washington, National Gallery of Art
impresionizam, C. Monet Katedrala u Rouanu, Pariz, Musée d’Orsay
impresionizam (francuski: impressionisme, od impression dojam, utisak), smjer u europskoj umjetnosti iz druge polovine XIX. i prve polovine XX. stoljeća. Razvio se u Francuskoj, ispočetka u slikarstvu, poslije i u književnosti i glazbi. Naziv, isprva podrugljiva prizvuka, dobio prema slici Impresija, izlazak sunca slikara C. Moneta izloženoj 1874. u Parizu. Impresionizam se zasniva na slobodnom izražavanju osobnoga dojma viđene stvarnosti; suprotstavlja se ustaljenim shemama akademskoga načina slikanja. Prethodnici impresionizma jesu oni slikari (F. Hals, F. Goya, W. Turner, grupa barbizonskih slikara) koji su boju i svjetlost tretirali slobodno. Impresionisti takva načela izgrađuju dosljedno kao metodu, napuštaju atelijer i slikaju neposredno u prirodi (plain air), bilježe doživljaj optičkih fenomena boje i osvjetljenja trenutka. Privlače ih atmosfera, trenutačni pokreti, mijene i preobrazbe svjetlosti. U slikarstvu su ostvarili pravu revoluciju, koja preko → neoimpresionizma, → ekspresionizma i → fovizma traje do danas. Glavni su predstavnici: C. Monet, E. Manet, C. Pissaro, A. Sisley, E. Degas i A. Renoir. U kiparstvu impresionistički efekti postižu se slobodnijom interpretacijom i isticanjem slikovitosti oblika u pokretu (A. Rodin, M. Rosso). U hrvatskom slikarstvu pod određenim utjecajem impresionizma djeluju J. Račić i M. Kraljević, a u kiparstvu R. Frangeš-Mihanović i dr.
Impresionizam u književnosti. Javlja se na prijelazu stoljeća, između 1890. i 1910. Osnovne su karakteristike ovoga književnog smjera prenošenje svih osjetilnih dojmova te neposredna književna obrada individualnoga dojma i unutarnjeg doživljaja vanjskog svijeta ili predmeta, kao i izazvanih čuvstvenih reakcija i psihičkih raspoloženja. U lirici se impresionizam u mnogo čemu podudara sa → simbolizmom. Uz liriku, impresionisti njeguju i proznu skicu te poetski zapis, lirsku jednočinku i roman. Smjer ima svoje ishodište u Francuskoj, gdje su najznačajniji predstavnici braća Goncourt, P. Verlaine, S. Mallarme i A. France. U talijanskoj književnosti izdvaja se G. d’Annunzio, u danskoj H. Bang i J. P. Jacobsen, a u austrijskoj i njemačkoj H. von Hofmannsthal, H. Bahr, A. Schnitzler, G. Hauptmann i R. M. Rilke. U hrvatskoj književnosti nema istaknutih impresionista, ali se obilježja impresionističke poetike mogu naći u djelima A. G. Matoša, V. Vidrića, J. Kosora i D. Šimunovića.
Impresionizam u glazbi. Razvio se oko 1890. na načelima sličnima onima u slikarstvu i simboličkom pjesništvu. Najvažnije izražajno sredstvo postaje boja zvuka, njoj su podređene melodika, oblik i harmonija. Ruše se tonalni okviri, primjenjuje politonalnost, atonalnost, pentatonika i cjelostupanjske ljestvice, akordi se nižu jedan do drugoga bez obzira na moguće funkcije. Melodijske su linije fragmentirane, malog raspona, arabeskne, melodika izrasta iz harmonije, nema tematskoga razvoja, na zamagljenu ritmiku utječu metrički obrasci pučkih i egzotičnih plesova i jazz. Orkestar je prozračan. Osnivač i glavni predstavnik glazbenog impresionizma bio je C. Debussy, a impresionističke značajke nalaze se u djelima mnogih njegovih suvremenika (M. Ravel, P. Dukas, I. Albeniz, M. de Falla, R. Strauss i dr.).