Lastovo, Zaklopatica
Lastovo, južnodalmatinski otok u Jadranskome moru, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, 14 km južno od otoka Korčule (dijeli ih Lastovski kanal) i oko 100 km zapadno od Dubrovnika; površine 46,9 km2, dužina obale iznosi 46,4 km, a koeficijent razvedenosti 1,91. Na otoku je sedam naselja (792 stanovnika, 2011); najveće je Lastovo (na sjevernoj obali otoka); dva su depopulirala (Glavat i Sušac). Dug je 10 km, širok 5,8 km; proteže se u smjeru istok–zapad. Najviša je točka Hum (417 m). Okružen je s 46 otočića, hridi i podvodnih grebena; najrazvedenija su zapadna i istočna obala. Lastovsko otočje podjeljeno je u nekoliko otočnih skupina: zapadno otočje, Lastovnjaci (Donji škoji) i Vrhovnjaci (Gornji škoji). Trajektna veza Split–Vela Luka (Korčula)–Ubli. Uzgoj vinove loze, maslina, povrća, rogača. Plodna polja: Vinopolje, Lokavje i Prgovo. Šume zauzimaju oko 70% površine otoka. Uz Mljet, najšumovitiji je hrvatski otok. Pomorstvo. Ribarstvo; prerada ribe. Turizam. Špilje Rača (od 1965. geomorfološki je spomenik prirode i arheološko nalazište) i Medjedina (nakadašnje obitavalište sredozemne medvjedice). Ostatci iz rimskog i ranosrednjovjekovnog razdoblja u uvali Ubli (jugozapadna obala). U vrijeme grčke kolonizacije spominje se kao Ladesta. U ranome srednjem vijeku bilo je u posjedu Bizanta, a pod vlašću Venecije nakon 1000. godine. Sredinom XIII. st. postalo je dio Dubrovačke Republike. Austriji je pripalo 1797. nakon potpisivanja mira u Campo Formiju. Tijekom napoleonskih ratova, početkom XIX. st., bilo je u posjedu Francuske i Velike Britanije. Mirom iz Rapalla 1920. pripalo je Italiji, a poslije Drugoga svjetskog rata vraćeno je Hrvatskoj. Godine 2006. otok je proglašen → Parkom prirode Lastovsko otočje, koji se prostire na 196 km2 (143 km2 na moru i 53 km2 na kopnu); 44 otoka, otočića, hridi i podmorskih grebena (najveći otoci su Lastovo i Sušac).