 |
|
| Službeni naziv: | Republika Sjeverna Makedonija |
| Površina: | 25 713 km2 |
| Stanovništvo | (2002): 2 022 547 st.
(procjena 2018): 2 085 000 st. |
| Glavni grad | Skoplje (Skopje),
506 926 st. (2002); 584 200 st. (procjena 2018) |
| Upravna podjela | 84 općine (opština) |
| Službeni jezik | makedonski, albanski |
| Valuta | denar (MKD) = 100 deni |
Sjeverna Makedonija, država u jugoistočnoj Europi; graniči sa Srbijom i Kosovom na sjeveru, Bugarskom na istoku, Grčkom na jugu i Albanijom na zapadu; nema morske obale.
Prirodna obilježja
hamam u Bitolju
Skoplje, most na Vardaru
manastir sv. Andrije, XIV. stoljeću, kanjon rijeke Treske
Dojransko jezero
Zauzima pretežno planinsko područje u kojem se mogu izdvojiti dvije glavne prirodno-geografske cjeline: niža Istočna Makedonija i visoka Zapadna Makedonija, djelomično razdvojene prijelaznim područjem doline rijeke Vardar. Niži, istočni dio Makedonije planinsko-kotlinski je prostor, odnosno splet Rodopskoga gorja s porječjima Pčinje, Bregalnice i Strumice. Kotline (Ovče polje, Kumanovska, Strumička i dr.) su oblikovane pretežno neogenim jezerskim naslagama, dna im uglavnom ne prelaze 300 m apsolutne visine, a planinskim su pregradama (Bogoslovec, 756 m; Venac, 853 m; Plauš, 907 m; Konečka planina, 1152 m; Gradeška planina, 1158 m i dr.) razdvojene od starijih i otpornijih stijena smještenih na krajnjem istoku. Istočna se Makedonija sastoji od iste geološko-tektonske cjeline (Rodopske mase nastale hercinskim nabiranjem), ali je podijeljena na dva masiva istočni i zapadni (pelagonijski). Istočni masiv smješten je između toka rijeke Vardar i pograničnoga područja prema Bugarskoj, na kojemu je Istočna Makedonija omeđena izrazitijim planinskim područjem rodopskog sustava – na istoku Osogovskim planinama (Rujen, 2252 m), Vlainom planinom (Ilov vrv, 1932 m), Maleševskom planinom (Čengino Kale, 1745 m), Ograždenom (1744 m) i Plačkovicom (Lisec, 1754 m) te nešto nižim planinskim sustavima Belasica (Tumba, 1881 m), Kožuf (Zelenbek, 2166 m) i Kozjak (1822 m) na krajnjem jugu. Zapadno od Vardara smješten je zapadni (pelagonijski) masiv koji okuplja Jakupicu (Solinska Glava, 2540 m), Babunu (Kozjak, 1745 m), Selečku planinu (Visoko, 1432 m) i Dren (1663 m). Zapadna Makedonija izrazito je područje visokih planinskih sustava složene strukture i geneze. U osnovi stijene su većinom paleozojske starosti (škriljevci i pješčenjaci) preko kojih su navučene naslage mezozojskih vapnenaca, a cijelo je područje oblikovano složenim procesima (boranje, rasjedanje, navlačenje) tijekom alpske orogeneze i smatra se dijelom dinarskog sustava. Na zapadu je najviše planinsko područje Makedonije, uglavnom meridijalnoga pružanja: Šar-planina (2748 m), Suva gora (1850 m), Korab (Golem Korab, 2764 m, najviši vrh zemlje), Stogovo (Golem Rid, 2268 m), Jablanica (Crn kamen, 2256 m), Galičica (2253 m), Baba (Pelister, 2601 m) i dr. Te planine također okružuju mnogobrojne kotline, uglavnom na većim visinama (400–900 m apsolutne visine). Najprostranije su Pelagonija, Prespanska i Pološka kotlina. Veza iz zapadnog visokog planinskog sistema prema dolini Vardara i Istočnoj Makedoniji ostvaruje se preko prijevoja većinom viših od 1000 m, zbog čega je Zapadna Makedonija u prošlosti bila dosta izolirana.
Između ovih dvaju glavnih prirodno-geografskih cjelina Makedonije pruža se prijelazno područje kompozitne doline Vardara sastavljene od niza kotlina povezanih klisurama i probojnicama Vardara kroz planinske zone.
U klimatskom smislu nad ovim se prostorom isprepleću utjecaji Sredozemlja i kontinentske, planinske unutrašnjosti što rezultira nepovoljnom kombinacijom suhog i vrućeg suptropskoga ljeta te vlažne i hladne zime. Ljeti se dna kotlina jako zagriju – srednje srpanjske temperature su 18–25 °C, ali tijekom dana znaju dosegnuti i 40 °C. Zimske su temperature između -2 i 2 °C; na planinama su i znatno niže, a u dolinama se osjeti nepovoljan utjecaj hladna sjeverna vjetra (vardarac). Količina padalina oscilira s nadmorskom visinom, većinom je 450–800 mm; najviše u kasnu jesen; ljeta su suha. U planinama ima dosta snijega.
Prvobitni biljni pokrivač jako je modificiran. Stepska dna kotlina danas su kultivirana, niže padine su degradirane, ponegdje i jako erodirane zbog intenzivne sječe i ispaše. U gorskim planinskim područjima javlja se vertikalna zonalnost od hrastovih i bukovih, preko miješanih i crnogoričnih šuma, do klekovine i goleti. Šume pokrivaju oko 1/3 površine, a najviše ih je na sjeverozapadu zemlje.
Rijeke pripadaju trima sljevovima (Egejskoga, Jadranskoga i Crnoga mora). Najvažnija rijeka slijeva Egejskoga mora (87% površine), koja odvodnjava najveći dio zemlje, → Vardar (ukupno duga 388 km; u Makedoniji 300 km), izvire u sjeverozapadnoj Makedoniji (u podnožju Vlajinice, kod mjesta Vrutok) i teče na sjever, a nakon velikog luka nedaleko Skoplja, dobiva smjer sjeverozapad–jugoistok koji zadržava sve do ulijevanja u Solunski zaljev (Grčka). Najvažniji su mu lijevi pritoci: Lepenac, Pčinja i Bregalnica (184 km), a desni Treska, Babuna i Crna (201 km). Egejskom slijevu pripada i Strumica na jugoistoku. Na jugozapadu iz Ohridskoga jezera izvire Crni Drim koji s pritokom Radikom odvodnjava zapadni dio zemlje preko Drima u Jadransko more. Na krajnjem sjeveru mali dio površine odvodnjava se preko Morave prema Crnome moru, a na krajnjem jugoistoku malo područje odvodnjava se prema Dojranskom jezeru. Velika makedonska jezera tektonska su postanka i leže uglavnom u pograničnom području (Makedoniji pripada približno 2/3 površine svakoga). Najveće je → Ohridsko (349 km2), duboko 286 m s površinom na 693 m apsolutne visine. Prespansko jezero (274 km2) duboko je 54 m, nalazi se na visini od 850 m apsolutne visine, a podzemnim se putem odvodnjava prema Ohridskom jezeru. Dojransko jezero (43 km2) duboko je 10 m i vrlo bogato ribom. U planinama su brojna malena glacijalna jezera, a od više umjetnih najveća su Debarsko, Mavrovsko i Tikveško.
Stanovništvo
narodni ples oro
detalj narodne nošnje
Prema posljednjem službenom popisu stanovništva, provedenome 2002., Sjeverna Makedonija imala je 2 022 547 stanovnika; procjene iz 2018. predviđaju oko 2 085 000 stanovnika. Makedonci pripadaju slavenskoj skupini naroda i s 1 297 981 pripadnika sačinjavaju 64% stanovništva države. Najbrojnija etnička manjina su Albanci s oko 25% (509 083 pripadnika), a ima i nešto Turaka, Roma, Vlaha, Srba i Bošnjaka (ukupno 10,6%; svaka manjina zastupljena je s manje od 4%). Službeni jezik je makedonski, piše se ćiriličnim pismom. Službeni je jezik i albanski na području jedinica lokalne samouprave na kojima živi više od 20% Albanaca. Govore se i jezici manjina. Opća gustoća naseljenosti je oko 80 st./km2 (2002. 78 st./km2; 2018. 81 st./km2). Najgušće su naseljeni rubni dijelovi: na sjeveru zona od Gostivara preko Tetova i Skoplja do Kumanova, zatim na jugozapadu pogranično područje uz Crni Drim te na jugoistoku Strumičko polje. Najslabije su naseljena središnja zona Zapadne Makedonije te planinska područja na sjeveroistoku, istoku i jugu zemlje. U gradovima živi 58% stanovništva s daljnjim trendom porasta (prosječno godišnje 0,2%). Najveći je glavni grad → Skoplje s 506 926 stanovnika (2002; procijenjeno 584 200 stanovnika 2018). Ostali veći gradovi (2015) su: Kumanovo (73 360 st.), Bitolj (makedonski Bitola, 71 890 st.), Prilep (64 830 st.), Tetovo (65 080 st.), Veles (43 140 st.), Ohrid (38 900 st.) i Gostivar (37 030 st.) i Strumica (36 920 st.). Porast stanovništva je umjeren, oko 2 ‰/god. (prosjek 2010–15), a najvećim je dijelom rezultat prirodnoga prirasta (2016. godine 0,12%; natalitet je 11,1‰, a mortalitet oko 10‰). Prirodni porast Albanaca i Roma znatno je veći nego među Makedoncima. Smrtnost dojenčadi među najvišima je u Europi (12‰, 2016). Očekivano je trajanje života oko 73 godine za muškarce i oko 77 za žene (2016). Iako stanovništvo stari, dobna struktura još uvijek je povoljna; mlađih od 15 godina ima 16,6%, a starijih od 65 godina 13%. U vjerskoj strukturi najzastupljeniji su pripadnici Makedonske pravoslavne crkve s 65%, muslimana (uglavnom sunita) ima 32%, katolika 1% (i ostalih 2%). Nepismeno je oko 3% stanovništva starijega od 10 godina, stopa nepismenosti nešto je viša među ženama. Osnovno osmogodišnje školovanje obvezno je i besplatno. Sveučilišta djeluju u Skoplju, Bitolju, Tetovu, Ohridu i Štipu. Internet koristi 70,4% stanovništva (2016). U nacionalnom parlamentu sjedi 37,5% zastupnica (2005. godine 20%).
Gospodarstvo
Ohridsko jezero
vinogradi u Tikveškoj kotlini
obronci planine Bistre
Krajem 1991. Makedonija se osamostalila i našla u teškoj ekonomskoj situaciji. Bila je jedna od najslabije razvijenijih republika Jugoslavije, a njezinim raspadom ostala je bez federalne pomoći, velikoga jugoslavenskog tržišta. Uz to, od 1992. morala je poštovati i međunarodne (trgovačke) sankcije prema Srbiji. Teškoće pri gospodarskoj tranziciji pogoršane su napetostima s Albanijom zbog manjinskih pitanja i ekonomskom blokadom koju je (zbog imena zemlje) nametnula Grčka. Sve to uzrokovalo je pad gospodarstva za više od 30%, velik rast nezaposlenosti (do 40%) i inflaciju koja je pojedinih godina bila četveroznamenkasta (1993. godine 2300%). Siva ekonomija gotovo je dosegnula legalnu. Nedostatak investicijskih sredstava onemogućio je efikasno restrukturiranje zastarjele industrije koja je bila polarizirana na sjeveru zemlje, u kojoj su prevladavale tekstilna, kemijska, kovinska i prehrambena industrija. Sa slabljenjem industrije propadalo je i s njome povezano rudarstvo. Ekonomski rast, iako dosta spor, započeo je tek u drugoj polovici 1990-ih, a tek je početkom 2000-ih dosegnuta razina iz 1990. U privatizaciju su se potkraj 1990-ih uključili i strani ulagači. Stoga se Sjeverna Makedonija postupno sve više razvijala. BDP je bio u stalnom porastu (2005. godine 6259 USD; 2010. godine 9407 USD; 2018. godine 10 746 USD); godišnji porast BDP-a iznosi gotovo 3% (2018), a BDP po stanovniku iznosi 5163 USD (2018). U strukturi BDP-a najveći udio ima uslužni sektor (61%), sekundarni (industrija) ima 28,4%, a primarni (poljoprivreda) 10,5% (2018). Promjena u zastupljenosti sektora više je rezultat slabljenja sekundarnoga, nego snažna rasta tercijarnoga sektora koji je danas ipak najvažniji i po zaposlenosti i po ostvarenom dohotku. Poljoprivreda je od 2005. do 2010. angažirala petinu aktivnoga stanovništva, no 2018. udio je pao na 16%. Najvažniji proizvodi su žitarice (pšenica, kukuruz, riža), duhan, povrće i voće (posebice grožđe). Uzgajaju se goveda, ovce, svinje i perad. Od rudnih bogatstava najvažniji su ugljen, olovo i cink, a ima i nešto željeza i bakra. Nedostatak energetskih izvora velik je problem; više od 80% električne energije proizvodi se u termoelektranama (najveća je kraj Bitolja). U strukturi industrije najvažnije su prehrambena, tekstilna, kemijska i strojarska te crna i obojena metalurgija. Turizam se nakon teške krize početkom 1990-ih, postupno oporavlja, zemlju godišnje posjeti oko 700 000 turista; najvažnije turističko područje je Ohridsko jezero. U vanjskoj trgovini ostvaruje se negativna bilanca (2018. izvezla je robe vrijedne 5670 milijuna USD, a uvezla 7719 milijuna USD). Tijekom gospodarske tranzicije izmijenili su se glavni trgovački partneri pa su zemlje nekadašnjeg Istočnog bloka i Srbiju zamijenile uglavnom Njemačka, Grčka i Bugarska. Sjeverna Makedonija izvozi odjeću i obuću, duhanske i kovinske proizvode, vino i grožđe, najviše u Njemačku, Italiju, Bugarsku i Grčku, a uvozi naftu i derivate, vozila, strojeve, telekomunikacijsku i računalnu opremu, farmaceutske proizvode, željezo i čelik, a glavni su joj partneri Grčka, Njemačka, Bugarska, Velika Britanija i Turska. Prema procjeni Svjetske banke siromašno je 21,5% stanovništva (2015).
U prometnome smislu dolina Vardara vrlo je značajna. Njome se povezuju Središnja i Istočna Europa s Egejskim morem (luka Solun) te se na toj trasi najintenzivnije održava i osuvremenjuje infrastruktura. U većem dijelu istočne Makedonije prometna mreža slabije je razvijena. Nešto je bolje stanje na jugozapadu zemlje zbog razvoja turizma, stoga Ohrid, jedini uz Skoplje, ima (međunarodnu) zračnu luku. Godine 2016. željeznička je mreža bila duga 696 kn (234 kn je elektrificirano), a cestovna 14 435 kn (259 km autocesta).
BDP (2018): 10 746 milijuna USD
Udio BDP-a po sektorima (2018):
poljoprivreda 10,5%, industrija 28,4%, usluge 61,1%
Udio zaposlenih po sektorima (2017):
poljoprivreda 16,2%, industrija 29,2%, usluge 54,6%
Nezaposlenih (2018): 23% radne snage
Inflacija (2017): 1,4%
Prosječan godišnji rast BDP-a (2018): 2,9%
Uvoz (2018): 7,7 milijardi USD
Izvoz (2018): 5,6 milijardi USD
BDP (2018): 10 746 milijuna USD
Udio BDP-a po sektorima (2018):
poljoprivreda 10,5%, industrija 28,4%, usluge 61,1%
Udio zaposlenih po sektorima (2017):
poljoprivreda 16,2%, industrija 29,2%, usluge 54,6%
Nezaposlenih (2018): 23% radne snage
Inflacija (2017): 1,4%
Prosječan godišnji rast BDP-a (2018): 2,9%
Uvoz (2018): 7,7 milijardi USD
Izvoz (2018): 5,6 milijardi USD
Povijest
U razdoblju od II. tisućljeća pr. Kr. ovaj su prostor nastanjivala ilirsko-tračka plemena, pri čemu je iz tog vremena poimence ostalo poznato samo pleme Peonaca. Oko 700. pr. Kr. na ovaj su se prostor iz Epira doselili Makedonci, a u prvoj polovici VII. st. pr. Kr., za kraljevanja Perdike, osnovana je makedonska država. Kraljevina je doživjela vrhunac razvitka tijekom IV. st. pr. Kr., uglavnom zahvaljujući sposobnim vladarima Amintasu III. (393–363 pr. Kr. ), → Filipu II. (359–336 pr. Kr.), koji je pobjedom u bitki kraj Horoneje ovladao Grčkom, te, prije svih, → Aleksandru III. Velikom (336–325 pr. Kr.), koji je pokorio tada najjače Perzijsko Carstvo doprijevši do Indije (→ Grčka, povijest). Nakon njih uslijedilo je postojano opadanje moći Makedonske države koja je 148. pr. Kr. dospjela pod vlast Rima, te je proglašena rimskom provincijom.
Od konca VI. st. do 620-ih godina Makedoniju su naseljavala slavenska plemena koja nakon dugotrajnih ratova postupno priznaju vlast Bizantskog Carstva. U vrijeme bugarskoga cara Simeona (893–927), dakle u trenutku kada je Bugarska doživjela vrhunac ranosrednjovjekovnog razvitka, Makedonija je potpala pod bugarsku vlast. Iako su djelovanjem sv. Klimenta makedonski Slaveni uspješno pokršteni, Makedonija je u X. st. postala jedno od središta heretičkoga bogumilskog učenja. Kratak trenutak makedonske samostalnosti rezultat je sposobnosti vladara Samuila (976–1014), koji je vojnim i političkim vještinama zakratko zavladao još i Bugarskom, Epirom, Tesalijom, Albanijom, Raškom, Dukljom, a utjecao je i na neke pokrajine Bosne. Nakon Samuilove smrti Makedonija je došla pod vlast Bizantskoga Carstva, od 1230. Bugarskoga Carstva, od 1259. Nicejskoga Carstva, a potkraj srednjega vijeka, u XIV. s., potpala je pod vlast srpskih vladara i velikaša. Godine 1371., nakon pobjede osmanskih snaga nad kršćanskim velikašima na rijeci Marici, Osmanlije su zavladali cijelom Makedonijom. Od tada se Makedonija postupno uključuje u osmanski gospodarski, društveni i politički sustav, Osmanlije naseljavaju urbana središta i uvode timarski sustav. Kao i u većini zemalja koje su Osmanlije osvojili tijekom XIV., XV. i početkom XVI. st., gospodarstvo napreduje, a trgovina i obrt u gradovima „cvatu”. Od druge polovice XVI. st. u Makedoniji su sve češći nemiri, izazvani sveopćim opadanjem Osmanskoga Carstva. Među ostalim, izbijaju Mariovska buna (1564) i Karpošev ustanak (1689–90). Cijelo XVIII. st. bilo je obilježeno općim rasapom timarskoga sustava i međunacionalnim sukobima slavenskoga i turskoga stanovništva. U XIX. st. javlja se makedonski nacionalni i kulturni preporod, a nakon što je Ohridska arhiepiskopija izgubila autonoman status 1767., pojavila se težnja za ponovnim ustrojavanjem Makedonske pravoslavne crkve. Makedonci se tada udružuju s Bugarima i u sukobu s Carigradskom patrijaršijom zahtijevaju ponovno osnivanje Ohridske arhiepiskopije. Postignuto je samo osnivanje Bugarske egzarhije, što je potaknulo Makedonce na odvajanje od egzarhije i uvođenjem makedonskoga jezika u škole. Sljedeći odlučan trenutak u makedonskoj povijesti odluke su Sanstefanskoga mira (1878) prema kojima je Makedonija predana Bugarskoj, no iste godine održan je i Berlinski kongres na kojem je odlučeno da Makedonija ostane u sastavu Osmanskoga Carstva. Daljnji korak u makedonskome nacionalnome preporodu bilo je osnivanje revolucionarne organizacije → VMRO (Vnatrešna makedonska revolucionerna organizacija) u Solunu 1893. Ta organizacija postala je nositeljem ideje o autonomiji Makedonije u sastavu Osmanskoga Carstva. Nasuprot VMRO-u, u Sofiji je 1895. osnovan Vrhovni makedonski komitet s probugarskim političkim usmjerenjem, a koristeći se društvom Vardar, i Srbija je nastojala ostvariti velikosrpske političke težnje na prostoru Makedonije. Godine 1903. u Makedoniji je izbio → Ilindenski ustanak i osnovana je Kruševska republika, no Osmanlije su u krvi ugušili ustanak i prognali više od 30 000 ljudi. Tijekom balkanskih ratova (1912–13) Makedonija je podijeljena između Srbije (dobila Vardarsku Makedoniju), Bugarske (dobila Pirinsku Makedoniju) i Grčke (dobila Egejsku Makedoniju). Na početku I. svjetskoga rata Bugarska je zauzela Vardarsku Makedoniju (1915–16), a nešto poslije i dijelove Egejske Makedonije (1916–18). Iako je Bugarska nakon rata morala odstupiti s okupiranih teritorija, Pariška je konferencija donijela odluku o priznavanju rezultata balkanskih ratova, po pitanju podjele Makedonije. Godine 1924. grčke su vlasti iz Egejske Makedonije u Tursku iselile oko 50 000, a u Bugarsku oko 30 000 Makedonaca. Na napuštena mjesta naseljeni su Grci. Istodobno su velikosrpske vlasti u Beogradu započele s naseljavanjem Srba u Vardarsku Makedoniju. Odluke Vidovdanskoga ustava bile su još jedan korak prema potpunom negiranju makedonske nacije, jer su Makedonci proglašeni tek „plemenom”. Vlasti Kraljevine Jugoslavije ustrojile su 1930-ih politički život u Makedoniji prema načelima velikosrpskoga hegemonizma. Ipak, Makedonci su priznanje svojega nacionalnog identiteta nastojali ostvariti osnivanjem Oblasnoga komiteta KPJ za Makedoniju (1933) te utemeljenjem Makedonskoga narodnog pokreta u Zagrebu (1936). Poslije sloma Kraljevine Jugoslavije (1941), Vardarska Makedonija podijeljena je između Bugarske i Italije (priključena talijanskoj Albaniji), a područje Egejske Makedonije zauzeli su Nijemci, Talijani i Bugari. Odlučan trenutak u priznavanju makedonske nacije bilo je osnivanje Antifašističkoga sobranja narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM), 2. VIII. 1944., koje je donijelo odluku o uključenju Makedonije u sastav Demokratske Federativne Jugoslavije. Nakon II. svjetskoga rata Makedonci nisu bili ujedinjeni u jednoj državi, iako je najveći dio nacionalnoga teritorija Makedonaca pripao komunističkoj Jugoslaviji kao pobjedničkoj strani u ratu. Ustavom od 31. I. 1946. Makedonija je postala jedna od saveznih republika FNRJ (SFRJ).
Tijekom procesa raspada SFRJ Makedonci su se opredijelili za neovisnost. Prvi referendum održan je 8. IX. 1991., ali na njega nisu izašli Albanci i Srbi. Na referendumu se ipak 90% birača izjasnilo za neovisnu državu. Dana 17. XI. 1991. prihvaćen je nov ustav i proglašena nezavisna Republika Makedonija. Predsjednikom je postao → Kiro Gligorov (u dva mandata, do 1999), a vladu je vodio socijaldemokrat Branko Crvenkovski (1992–98. i 2002–04). Godine 1992. neke su države, izuzev Grčke, koja je inzistirala na promjeni imena države i njezine zastave, priznale neovisnost Makedonije. Dana 27. III. 1992. članice Europske unije priznale su Makedoniju pod službenim nazivom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija. Osobito važan trenutak koji je pridonio učvršćenju međunarodnoga položaja Makedonije i njezinoj državnoj samostalnosti bilo je primanje ove zemlje, pod tim nazivom, u OUN (danas UN) 8. IV. 1993. Državu je 13. IX. 1995. priznala i Grčka. Na parlamentarnim izborima 1998. pobijedila je stranka demokršćanske orijentacije VMRO–DPMNE te je njezin čelnik Ljupčo Georgievski oformio vladu (do 2002). Tijekom 2000–01. došlo je do oružanih sukoba vladinih snaga i albanskih pobunjenika. Prekidu sukoba znatno su pridonijele snage NATO-a raspoređene na Kosovu, pa je 13. VIII. 2001. u Skoplju potpisan sporazum između makedonske vlade i albanskih predstavnika. Dana 16. XI. 2001. makedonski parlament donio je ustavne promjene prema kojima su Albanci dobili znatna jezična i kulturna prava te određenu lokalnu samoupravu. Nakon pogibije u zrakoplovnoj nesreći predsjednika republike Borisa Trajkovskog (1999–2004), za predsjednika je izabran bivši premijer B. Crvenkovski (do 2009). Od 2006. do siječnja 2016, kada je dao ostavku, na čelu vlade bio je Nikola Gruevski. Nakon pobjede na izborima 2009., predsjednik republike postao je Gjorge Ivanov. Dugotrajni pregovori s Grčkom urodili su međusobnim konsenzusom, na temelju kojega je makedonski parlament 12. II. 2019. usvojio nov naziv države – Sjeverna Makedonija.